Dok je količina inzulina u krvi dovoljna za svladavanje otpora prolaza glukoze kroz površinu stanice, u tijelu postoji ravnoteža i nema šećerne bolesti. Glukoza se uredno koristi tj. razgrađuje se u stanicama dajući im energiju i snagu.

Ukoliko dođe do povećanja otpora površine stanica za ulaz glukoze (inzulinska rezistencija), a beta stanice gušterače ne mogu stvoriti odgovarajuću količinu inzulina za svladavanje tog otpora, glukoza se nakuplja u krvi te se razvijaju simptomi šećerne bolesti.

Iako postoji veći broj uzroka povećanja otpora ulasku glukoze u stanice, zbog jednostavnosti i razumijevanja se najčešće spominje prekomjerna tjelesna težina . Usporedno s porastom tjelesne težine i povećanjem broja masnih stanica povećava se i ukupni otpor ulaska glukoze u stanice pa je potrebna i veća količina inzulina koja će omogućiti ulazak glukoze u te stanice.

Prema tome, tip 2 šećerne bolesti prvenstveno nastaje zbog povećanja otpora na prolaz inzulina kroz površinu stanice, a ne zbog apsolutnog nedostatka inzulina.

Drugim riječima, usporedno s porastom otpora tj. s porastom tjelesne težine, povećava se i razina inzulina u krvi, ali šećerna bolest se pojavljuje tek onda kada beta stanice gušterače nisu više u mogućnosti stvoriti dovoljno inzulina koji bi nadvladao taj otpor.

Taj oblik bolesti nastaje postupno, a podmuklost je njegova najizraženija osobina . Iako razina glukoze u krvi počinje rasti, osoba sa šećernom bolešću osim povremene blaže žeđi i pospanosti poslije većeg obroka nema drugih subjektivnih smetnji. Rezultati studija su pokazali da zbog toga prođe 6-10 godina prije nego se bolest otkrije.

Ne znajući za šećernu bolest, bolesnici se javljaju liječniku s već oštećenim vidom, izraženim promjenama na malim i velikim krvnim žilama ili živcima, srčanim udarom, zatajivanjem bubrega ili, što je najčešće, s upalom i gangrenom noge koju često više nije moguće spasiti.

Iako ima određenu genetsku podlogu, ovaj tip šećerne bolesti prvenstveno ovisi o našem ponašanju, jer je najčešći uzrok nastajanja prekomjerna tjelesna težina kao rezultat unosa prekomjerne količine hrane, premalo tjelovježbe i često pogrešnih navika konzumiranja većih količina alkoholnih pića.

Između svih osoba sa šećernom bolešću, inzulin neovisni oblik obuhvaća 93-95 od 100 bolesnika (95%), vrlo se teško prepoznaje i dijagnosticira zbog podmuklih osobina bolesti, uslijed čega se i kasne komplikacije na drugim organima javljaju značajno ranije nego u težem, inzulin ovisnom obliku ili tipu 1 šećerne bolesti.

U skoroj budućnosti se očekuje prava epidemija tog oblika šećerne bolesti, jer se zbog dostupnije veće količine hrane u zemljama u razvoju može očekivati porast tjelesne težine. Prema posljednjim objavljenim podacima, i u razvijenim zemljama postoji jasan trend povećavanja tjelesne težine, što uz ranije poznate podatke čini problem pandemije šećerne bolesti još značajnijim.

Danas smo u potpunosti svjesni svoje odgovornosti za nastajanje tipa 2 šećerne bolesti koja je posljedica pogrešnih životnih navika.

Znamo da nije moguće postići odgovarajuće liječenje bez smanjivanja tjelesne težine do približno poželjne težine i to na račun odgovarajućeg smanjenja unosa hrane, redovite tjelovježbe i kontrole drugih rizičnih čimbenika (krvni tlak, masnoće u krvi i prestanak pušenja).

Tip 1 - inzulin ovisni

U osoba koje ne boluju od šećerne bolesti, inzulin se stvara i izlučuje u krv na način da ga uvijek ima dovoljno, bez obzira jedemo li mnogo (tada se izlučuje velika količina inzulina u krv) ili vrlo malo (tada se inzulin skoro u potpunosti prestaje izlučivati u krv). Ukoliko otočići gušterače koji proizvode inzulin propadnu, tijelo će ostati bez inzulina i tada nastaje inzulin ovisni oblik ili tip 1 šećerne bolesti. Znači, tada se radi o stvarnom smanjenju ili apsolutnom gubitku inzulina.

Razlozi zbog čega ti otočići propadaju danas još nisu u potpunosti razjašnjeni. Predispozicija za razvoj bolesti se nasljeđuje , a hoće li se bolest manifestirati ovisi o vanjskim uvjetima. Proces je najjednostavnije opisati kao posljedicu pogrešne, specifične (imunološke) obrane tijela od vlastitih stanica, umjesto obrane od stranih stanica. Umjesto stvaranja obrane od štetnih stranih stanica i tvari, tijelo počinje uništavati vlastite stanice, među kojima i beta stanice gušterače koje proizvode inzulin.

Zašto se takav obrambeni (imunološki) mehanizam pojavljuje i u borbi protiv nekih vlastitih stanica našeg tijela (otud naziv auto-imunost) ni danas nije u potpunosti jasno. Ali, jasna je posljedica u kojoj tijelo praktično preko noći ostaje bez inzulina, a stanica bez toliko potrebne energije. Na signale manjka snage u stanicama našeg tijela reagira jetra, koja počinje stvarati ogromne količine glukoze iz bjelančevina i masti.

Rezultat je nakupljanje velikih količina glukoze u krvi, s tendencijom da povećana količina glukoze uđe u stanicu silom i bez inzulina. Međutim, povećane količine glukoze u krvi iznad određene vrijednosti (obično oko 10 mmol/L) tijelo prepoznaje kao opasnost i zbog toga započinje ubrzani gubitak glukoze mokraćom, zajedno s velikom količinom tekućine.

Zbog izražajnih smetnji, bolesna osoba s tipom 1 šećerne bolesti često puta može jasno odrediti dan kada je započelo učestalo obilno mokrenje, praćeno izrazitom žeđi zbog gubitka tekućine. Istodobno se pojačava apetit pa bolesna osoba počinje više jesti i, sasvim suprotno očekivanjima, značajno gubiti na tjelesnoj težini u roku od nekoliko dana. Razlog tome je što se hrana, koja je iz probavnog sustava u obliku glukoze ušla u krv, velikim dijelom izlučila mokraćom zbog previsoke koncentracije glukoze u krvi.

Slikovito rečeno, to znači da se od cijele kriške kruha koju je bolesna osoba pojela najveći dio izmokri u relativno kratkom vremenu poslije obroka, a tek nešto malo ostane u tijelu. To je razlog pojave gubitka tjelesne težine.

Slijedom navedenog, javljaju se četiri osnovna znaka tipa 1 šećerne bolesti - izraženo i često mokrenje, izražena žeđ, povećani apetit i gubitak na tjelesnoj težini . Ono što je odgovorno za takvo stanje je nedostatak inzulina te ga je potrebno što ranije nadoknaditi.

Prije 1921. godine takve osobe su umirale u razdoblju od nekoliko mjeseci do nekoliko godina. Od 1921. godine, kada je otkriven inzulin, liječenje se uspješno provodi čestim davanjem inzulina u obliku injekcija, korištenjem pumpe za inzulin, a u posljednje vrijeme primjenom inzulina kroz pluća, sluznicu usta i transplantacijom gušterače ili njenih otočića.

Od ukupnog broja osoba sa šećernom bolešću tek svaki 5.-7. bolesnik boluje od ovog oblika. Iako se može javiti u bilo kojoj životnoj dobi, najčešća je pojava u dobi do 30 godina. S obzirom na pojavu karakterističnih znakova bolesti lako se otkriva, ali se relativno komplicirano liječi, objašnjavaju dr. med. Željko Metelko i mr. sc. Manja Prašek.

Objavljeno 10.10.2006.