Autoimune bolesti: Hashimotov tireoiditis i multipla skleroza

Image

Zdravo ljudsko tijelo je opremljeno snažnim skupom alata za borbu protiv napada mikroorganizama u koje se ubrajaju virusi, bakterije i paraziti. No, ovaj skup alata, poznat i kao imunološki sustav, ponekad djeluje u suprotnom smjeru te napada samo tijelo, odnosno ljudski organizam. Ova pogrešna reakcija imunološkog sustava naziva se autoimuna bolest.

Autoimuna bolest nastaje kada imunološki sustav tijela počinje napadati vlastite antigene, a glavna značajka bolesti je proizvodnja visoko afinitetnih autoantitijela. Autoimune bolesti nastaju uslijed imunološkog oštećenja vlastitih tkiva i organa („organizam napada sam sebe“), ili, gubitka tolerancije na vlastita tkiva. Ove bolesti se najčešće javljaju kod pacijenata s genetskom predispozicijom, izazvanom brojnim vanjskim i unutarnjim faktorima.

Neke od češćih autoimunih bolesti su: multipla skleroza, dijabetes mellitus (tip 1), reumatoidni artritis, Hashimotov tireoiditis (ili autoimuni tiroiditis), sistemski eritemski lupus itd. Crohnova bolest i psorijaza spadaju u grupu bolesti uzrokovanih poremećajem imunoregulacije i ne svrstavaju se više u autoimune bolesti, ali su autoimunog porijekla.

Uzroci autoimunih bolesti

Većina autoimunih bolesti vjerojatno nastaje kao kombinacije uzroka kao što su genetska predispozicija i okolišni uzroci potaknuti infekcijom. Istraživanja su pokazala da žene češće obolijevaju od autoimunih bolesti: u SAD - u gotovo 79% svih pacijenata su žene.

Uzroci nastanka autoimunosnih bolesti, a danas ih je poznato preko 40, su još uvijek nejasni i mnogi stručnjaci smatraju da većina takvih bolesti predstavlja tzv. "bolesti obilja" odnosno bolesti uzrokovane tehnološkim i kulturnim napretkom i odmicanjem čovjeka od njegovog prirodnog okoliša.

Za autoimune bolesti nema lijeka, pa većina pacijenata doživotno ostaje na terapiji prilagođenoj bolesti od koje boluje. Najčešće se terapiraju simptomi, primarno kortikosteroidima i imunosupresivima (koji usporavaju imunitet). U određenim slučajevima se koriste lijekovi koji se inače upotrebljavaju u terapiji karcinoma (citostatici). Zadnjih godina su se na tržištu pojavili biološki lijekovi, koji dovode do sprečavanja djelovanja određenih upalnih supstanci u tijelu.

Hashimotov tireoiditis

Hashimotov tireoiditis je kronična, autoimuna upala štitnjače s limfocitnim prožimanjem. Očituje se kao bezbolno uvećanje štitnjače uz simptome hipotireoze. Budući da štitnjača utječe na metabolizam, jasno je da poremećaji u radu ove žlijezde utječu na ubrzanje ili usporenje metabolizma s obzirom na povećanje ili smanjenje hormona ove žlijezde.

Uz ubrzanje pulsa, probave i pojačane napetosti u organizmu, hipertireoza (povećanje razine hormona) može dovesti do pojačanog i nesvrsishodnog strahovanja, pa i do osjećaja panike. Obrnuto, hipotireoza (smanjenje razine hormona) dovodi do usporenja rada tijela i psihe, pa stvara bezvoljnost, depresiju, zaboravljivost i otežanu koncentraciju. U težim oblicima hipotireoze oboljeli se žale na umor, malaksalost, pospanost, usporenost, promuklost, porast tjelesne težine uz smanjenje apetita, opstipaciju, smanjeno znojenje, parestezije i nagluhost. Kod žena su česti menstrualni poremećaji, a sterilitet je prisutan u oba spola.

Bolest se najčešće dijagnosticira ultrazvukom štitnjače, određivanjem hormona T3, T4 i TSH ili punkcijom štitnjače. Ultrazvučna slika za Hashimoto karakteristična je uvećana ili uredna veličina štitnjače, ali "šarena" - dijelovi tkiva su različite boje.

Ponekad je hipotireoza prolazna, ali većina bolesnika treba doživotnu supstituciju, obično L–tiroksinom, 75–150 μg PO 1×/dan.

Multipla skleroza

Multipla skleroza je autoimuna bolest pri kojoj živci oka, mozga i kralješnične moždine gube komadiće omotača koji se stvara oko živaca. Jedan od pretpostavljenih uzroka je infekcija latentnim (neidentificiranim) virusom, koji kad se aktivira izaziva sekundarni imunološki odgovor.

Također, čini se da u multiploj sklerozi ima ulogu naslijeđe. Oko 5% ljudi s bolešću ima brata ili sestru koji su također zahvaćeni, a oko 15% ima bliskog rođaka s tom bolešću. I okoliš ima ulogu; multipla skleroza se pojavljuje u 1 na 2.000 ljudi koji su proveli prvo desetljeće života u umjerenoj klimi, ali samo 1 na 10.000 ljudi rođenih u tropskoj klimi. Simptomi se općenito javljaju u ljudi između 20 i 40 godina; vjerojatnost obolijevanja je veća u žena nego u muškaraca.

Najčešći simptomi su vidne i okulomotorne smetnje, parestezije, slabost, spasticitet, urinarna disfunkcija i blago kognitivno oštećenje. U pravilu su neurološki ispadi brojni, a periodi pogoršanja i poboljšanja postupno dovode do invaliditeta.

Česti opći simptomi su svrbež, neosjetljivost ili drugi neobični osjećaji u rukama, nogama, trupu ili licu. Osoba može izgubiti snagu ili spretnost noge ili šake. Neki ljudi razviju simptome samo u očima i mogu dobiti dvoslike, djelomično sljepilo i bol u jednom oku, mutan ili zamagljen vid ili gubitak centralnog vida (optički neuritis). Rani simptomi mogu uključiti blage emocionalne ili intelektualne promjene.

Magnetska rezonancija je najosjetljivija dijagnostička tehnika koja može otkriti područja mozga koja su izgubila komadiće omotača koji se stvara oko živaca.

Cilj liječenja multiple skleroze, odnosno njezinih simptoma, jest skratiti akutna pogoršanja, smanjiti učestalost pogoršanja bolesti i ublažiti simptome; posebno je važno održavanje sposobnosti hoda. Ljudi s multiplom sklerozom mogu često zadržati aktivni način života, premda se mogu lako umarati i ne mogu zadovoljiti zahtjevne programe.

Redovita tjelovježba, kao što je vožnja sobnog bicikla, hodanje, plivanje ili rastezanje smanjuje ukočenost i pomaže u očuvanju srčanožilnog (kardiovaskularnog), mišićnog i psihološkog zdravlja. Fizikalna terapija može pomoći održavanju ravnoteže, sposobnosti hodanja i rasponu kretnji, te može smanjiti ukočenost i slabost.

Objavljeno 15.10.2015.

Brza ocjena - kakav vam je sadržaj?
Podijeli s prijateljima!