Ispitivanja su pokazala da se čovjek rađa s potrebom za slatkim. Pokazalo se nadalje da se ta potreba može zadovoljiti i drugim sredstvima, a ne samo šećerima. Mnoge tvari iz prirode, a među njima i neki otrovi imaju slatkast okus. Vrijeme šećera kao sredstva za zaslađivanje sve više prolazi, najviše zbog nepotrebnih kalorija i karijesa u djece, a umjetna sladila na velika vrata ulaze u naš svakodnevni život kao vrlo solidna malokalorijska zamjena.

Doživljaj slatkog (kao i slanog) individualno je svojstvo svakog pojedinca, pa što je za vas jako slatko za nekog drugog može biti nedovoljno! Dok je šećer namirnica, umjetna sladila su aditivi bez kalorijske vrijednosti ili sa simboličnim sadržajem energije!

Prije početka evo važne definicije; nutritivna sladila šećer, med, sirupi, aspartam su one namirnice koje ulaze u metabolizam čovjeka te imaju energetsku vrijednost i slatkasti okus, a ne-nutritivna sladila su sve one druge tvari koje su dopuštene u svrhu zaslađivanja a ne ulaze u metabolizam čovjeka (saharin, ciklamati).

Za šećer kao namirnicu, naslušali smo se svakakvih naziva, a posljednjih desetak godina u pravilu se koristi atribut "bijela smrt". To je rafinirana namirnica koja izuzev slatkoće donosi i nepotrebne kalorije, to jest tipični industrijski proizvod koji se dobiva ekstrakcijom sladora iz repe ili šećerne trske, ali sve su optužbe osim onih za karijes - izmišljene! Zatim, potpuno su neosnovane optužbe da saharoza izaziva šećernu bolest, bolesti krvožilnog sustava uključujući i infarkt, gojaznost, hipoglikemiju, hiperaktivnost djece itd.

Temeljita ispitivanja konzumnog šećera koja su obavljena osamdesetih godina u SAD, dovela su do toga da se oglasi svemoćna FDA specijalnim priopćenjem koje kaže; "osim za karijes u djece, nema nikakvih dokaza da šećer kao namirnica predstavlja bilo kakav zdravstverni rizik u slučaju konzumiranja uobičajenih količina i na uobičajeni način".

Zbog lošeg imidža šećera, krivicu su morale otrpiti i sve one namirnice slatkog okusa gdje je šećer jedna od sastavnica (kolači, bomboni, napici itd). Šećer i dalje ostaje namirnica koju treba izbjegavati. To je tipični slučaj gdje znanost (na temelju argumenata) pokazuje jedno, a ljudi vjeruju u nešto sasvim drugo !

Umjetna sladila ulaze na velika vrata

Prije desetak godina nitko (osim u krajnjoj nuždi) nije htio koristiti umjetna sladila pod motom da se radi o "čistoj kemiji". Sada se ta kemija toliko udomaćila da se nalazi na svakoj blagajni samoposluga, pa je posve normalno da čovjek u lokalu sladi kavu tableticama, a ne šećerom. Zbog istog razloga gotovo su nestale s tržišta kocke šećera koje su nekad bile normalni dio svakodnevne opskrbe domaćica.

Kako bilo da bilo, umjetna sladila su definitivno ušla kako na naš stol tako i u naš želudac. Trebamo slatko bez kalorija i to je glavna prednost zamjena za šećer, a radi se o zamjenama koje bi mogle vremenom potpuno izbrisati svoj uzor - šećer!

Prvo sladilo vrlo čudne sudbine bio je saharin koji se na sceni nalazi preko 100 godina, koji sladi oko 200 puta više od šećera i koji ima svoje velike uspone i padove. Unatoč tome i danas ga možete nabaviti u ljekarnama! Otkriven je davne 1879. godine i predstavlja organsku komponentu dobivenu sintezom iz nafte.

Ako je netko živio dobro, onda je živio od proizvodnje saharina sve do trenutka kad su bili objavljeni rezultati kanadskih ispitivanja koja su pokazala da navodno izaziva tumorozne tvorbe na mokraćnom mjehuru štakora.

I tada nastupa prava katastrofa koja se zove zaziranje javnosti od saharina, a trajalo je to desetak godina! Naravno, bile su pogođene i one posebne kategorije potrošača koje zbog bolesti moraju trošiti ovo sladilo svakodnevno. No za divno čudo drugi radovi su anulirali one prve, pa je utvrđeno da saharin korišten u normalnim količinama kao zaslađivač nije štetan po zdravlje ljudi i on se pojavljuje kao ptica feniks, ali sada u kombinaciji s ciklamatima (odnos 1:10), kako bi se izbjegao neugodan "metaličan" okus.

Dakle, nakon prvih 50 godina života, došla je druga "mladost" saharina. Ciklamati su došli znatno kasnije (1937) godine, a i po slatkoći zaostaju tj. svega oko 30 puta su jači od šećera. Na tržištu SAD pojavili su se pedesetih godina u gaziranim napicima i dijetetskim pripravcima, ali komercijalni uspjeh nisu imali sve dok nisu kombinirani s saharinom.

Paranoja "kemijske kontaminacije" koja je zahvatila SAD, dovela je do optužbi na račun ciklamata koje su vrlo slične onima za saharin tj. da izazivaju rak. Bilo je to dovoljno da se pod pritiskom javnosti skinu s liste onih aditiva koji su prepoznatljivi kao sigurni (GRAS).

Aspartam je promjenio slatku viziju

Kada je riječ o umjetnim sladilima, dugo vremena nije se mogla načiniti nikakva usporedba jer je saharin bio usamljeni jahač na horizontu; pojavom aspartama sve se izmjenilo tj. došli smo do saznanja da zamjena za šećer može biti bez ikakvih negativnih senzacija u ustima tj. gotovo idealna. Aspartam je otkriven u SAD relativno kasno tj. 1965. godine, i vrlo dugo je čekao komercijalnu promociju, jer se plaćao ceh negativnog javnog mnijenja od saharina.

Aspartam se sastoji od 2 aminokiseline od fenilalanina i aspartata te ima slatkoću čija se snaga procjenjuje na 220 puta više od šećera. Aspartam za razliku od ciklamata i saharina predstavlja namirnicu, a ne aditiv jer se u organizmu razlaže kao i sve ostale aminokiseline. Prema tome on ima i energetsku vrijednost, ali zbog visokog stupnja slatkoće, njegove kalorije se mogu zanemariti.

Drugo ograničenje odnosi se na fenilketonuriju tj. rijetku bolest kod koje se aspartam ne smije uzimati jer bi moglo doći do neželjenih posljedica. Upravo zbog toga na pakovanju s tableticama aspartama stoji odgovarajuće upozorenje, a takvo upozorenje mora stajati i na svim namirnicama koje su zaslađene s ovim zaslađivačem.

Ostaje dakle činjenica da je aspartam za zdrave osobe dopušteno sladilo univerzalne namjene (prašci, tabletice i otopine). Najčešće se koristi tabletirana forma i to tako da jedna tabletica zamjenjuje žličicu šećera. Čovjek čini sve da zadovolji silnu potrebu za slatkim.

Objavljeno 09.10.2006.