Kao kod svih bolesti i za poremećaje hranjenja vrijedi, što prije se potraži pomoć, brže će trajati oporavak i manje komplikacija će nastati.

Poremećaji hranjenja su progresivna bolest, nalik na ovisnost, koja može biti smrtonosna, a neke komplikacije koje su rezultat bolesti mogu duže razdoblje ostati nezamijećene. Svakoj osobi se kod liječenja pristupa individualno, a zbog kompleksnih biopsihosocijalnih aspekata bolesti važno je uključiti inerdisciplinarni tim sastavljen od liječnika, nutricionista, dijetetičara i psihologa, koji će preporučiti tretmane i nadzirati liječenje.

Što se tiče aspekta normaliziranja prehrane, početni cilj je povećanje tjelesne mase oboljelih za 0,5-1 kg tjedno, ukoliko se liječe izvan bolnice, odnosno za 1-2 kg tjedno ukoliko su hospitalizirani te modifikacija dosadašnjih prehrambenih navika.

U početku se obično propisuje 1200 – 1400 kcal dnevno, s tim da je kod pojačane tjelesne aktivnosti potreban dodatni energetski. Energetski unos povisuje se postupno za 100 – 200 kcal, pri tome proteini trebaju osiguravati 15-20% ukupnog dnevnog energetskog unosa, ugljikohidrati 50-55%, a masti 25-30 %.

Dnevno bi trebalo osigurati minimalno 0,8 g proteina/ kg tjelesne mase te u svrhu prevenciji i terapije konstipacije stalno poticati na unos netopivih prehrambenih vlakana. Unos masti treba poticati postupno, a pri tome je posebno važno osigurati unos esencijalnih masnih kiselina.

Suplementacija

Osobe s poremećajima hranjenja koje značajno ograniče svoj prehrambeni unos izlažu se opasnosti od brojnih nutritivnih nedostataka. Najčešće se radi o nedostatku proteina, kalcija, cinka, željeza, vitamina B2, B3 i B6, folne kiseline, vitamina A i C te esencijalnih masnih kiselina.

Kvalitetan multivitaminsko – mineralni pripravak s visokim udjelom vitamina B skupine može biti od pomoći prilikom terapije anoreksije, kako bi se sanirali deficiti koji su nastali uslijed nedovoljne i neuravnotežene prehrane. Nerijetko se preporučuju visoke doze mikronutrijenata, budući da je prolazak kroz gastrointestinalni sustav izrazito brz, a asimilacija slaba.

Nedostatak cinka primjećen je na velikom broju oboljelih od anoreksije i bulimije. Interesantno je da se opći nedostatak cinka manifestira smanjenjem apetita, okusa i mirisa, a slični simptomi javljaju se i kod anoreksije i bulimije. Prilikom suplementacije cinkom valja imati na umu da se ovaj mineral natječe za apsorpciju s drugim mineralima, poglavito bakrom, željezom, kalcijem i magnezijem. Stoga se uz nadomjestak cinka treba propisati i uzimanje drugih minerala, u točno izbalansiranim omjerima.

Konstipacija ili dugotrajan zatvor česta je pojava kod anoreksije, stoga u prehranu treba uključiti hranu bogatu prehrambenim vlaknima i dovoljne količine tekućine, a ponekad se propisuju i dodaci probiotika i vlakana.

U oboljelih od anoreksije javlja se i anemija koja se liječi dodavanjem pripravaka željeza, međutim zbog učestale pojave konstipacije potrebno je pripaziti na oblik željeza koji se koristi jer željezo može pogoršati konstipaciju.

Serotonin, hormon koji regulira unos hrane, apetit i raspoloženje, sintetizira se u mozgu iz aminokiseline l-triptofan. Neki preliminarni podaci ukazuju na nisku razinu serotonina i triptofana u osoba s poremećajima hranjenja. Nagađa se da bi dodatak triptofana mogao povisiti razinu serotonina i na taj način poboljšati psihičko stanje i utjecati na unos hrane, međutim nema dovoljno dokaza o ovoj postavci.

Ukoliko se ne liječe, poremećaji hranjenja mogu imati katastrofalne posljedice, i na psihičko i tjelesno zdravlje. Međutim, ako se pomoć potraži na vrijeme, poremećaji hranjenja mogu se izliječiti i oporavak može biti potpun.

Objavljeno 08.10.2006.