Pozdrav svim fitovcima od Morene :)

Moja današnja tema: uspoređivanje s drugima. Nešto što je mene koštalo mnogo živaca, i što me dugo znalo deprimirati. Sada bih voljela reći par riječi o tome i pokušati spriječiti sve one osobe kojima je cilj izgledati kao netko drugi da sami sebe naštete tim pristupom.

Govoreći iz iskustva (i pomalo generalizirajući) činjenica je da ljudi koji su u dobroj formi, koji paze na prehranu, izgled i svoju vlastitu pojavu bolje prolaze u životu. Nerijetko takvi ljudi imaju kvalitetniji društveni život, više prilika i mogućnosti, ali su i samopouzdaniji, otvoreniniji, energičniji od onih koji to nisu, pa nije ni čudo da su takvi ljudi uzor onima koji se još pokušavaju smjestiti u svijet zdravog živonog stila.

Kad sam ja bila "mala vesela bucka" uvijek sam zavidjela onim curama koje su visoke, zgodne, bez grama sala na trbuhu, koje se mogu savršeno dotjerati, utegnuti i takve s lakoćom pokoriti svijet, kako bi se reklo. I kada sam započinjala sa dijetama ili treninzima uvijek mi je motivacija bila: izgledati kao Marina, Matea, Ana (izmišljam imena) ili bilo tko tko je bio zgodan i lijep u mojoj glavi. Mislila sam da će mi to ako budem izgledala kao one donijeti sreću u životu. Moći ću paradirati po plaži sa svojim savršenim tijelom, obući se kako god želim i biti samouvjerena, svojom energijom privlačiti prave ljude u život, biti inspiracija i idol drugima.... znate već kako to ide. 

Mislim da u tome nema ništa loše, svatko ima svoju ishodišnu točku, motivaciju i cilj koji želi postići. Dok god je takvih ljudi koji nas inspiriraju sve je dobro. zato i postoje ljudi koji su bolji od nas u nečemu - da nas motiviraju da i mi težimo biti bolji. Konkretno kod mene je bio problem što sam se pomalo prečesto uspoređivala s drugima umjesto da se fokusiram samo na sebe i da ispitam svoje mogućnosti i shvatim koji je moj cilj - ali onaj koji je najbolji i najzdraviji za mene.

Koliko god da sam pokušavala od sebe napraviti kopiju neke osobe kojoj sam zavidjela toliko sam se psihički umorila jer rezultati jednostavno nisu bili zadovoljavajući. Ja sam se osjećala kao da živim neki lažni život, kao da ni sama više ne znam tko sam, jer "biti ja" nije dovoljno dobro, a biti "ta ili ta" nikada nisam mogla biti. 

Nismo svi isti, u tome i je čar ovog života. Toliko smo različiti, i ne djeluju sve dijete i treninzi na svakoga isto. Moja najbolja prijateljica visoka je 1,80 i ima na tu visinu jedva 60 kilograma. Cijeli svoj život bila je vitka, a ponekad je graničila sa izrazitom mršavošću. Ali nevjerojatno je koliko ona jede i koliko slatkiša i junk food-a može pojesti. Jednostavno ima takvu genetiku, svi su joj u obitelji izrazito visoki i izrazito mršavi. Uvijek bi joj zavidjela na tome što može pojesti najveću Milka čokoladu, tri muffina, pizzetu ili topli sendvič u  ponoć a da ne mora brinuti hoće li joj se to odmah zalijepiti za trbuh ili bedra. Promaklo mi je to da se ona očajnički želi udebljati, malo popuniti da joj odjeća stoji ženstvenije i da ne izgleda uvijek kao vješalica. Ja sam zavidjela njoj na njenom "bogomdanom" tijelu bez masnoće a onda meni na oblinama. Uvijek zavidimo drugima i pokušavamo doseći neke ideale koji su nam nametnuti ili koje smo sami sebi nametnuli bez da prihvatimo sebe kakvi jesmo i od sebe pokušamo napraviti najbolju moguću verziju.

Postojala je jedna cura koja je bila oličenje svega što sam ja željela. Bila je nevjerovatno lijepa, slatka, izrazito zgodna i uvijek je to otvoreno pokazivala - ponosila se svojim tijelom. Svi su je smatrali atraktivnom, seksi, zgodnom...Nisam bila ljubomorna na nju nego sam joj zavidjela nekako iskreno i pozitivno - divila sam joj se i htjela sam biti poput nje. Samo što je cura bila kojih 10ak centimetara niža od mene i sasvim drugačije građe - bila je prirodno sitna i skladno građena. Da sam jela strogo kontrolirano i da sam vježbala pet sati dnevno nikada ne bih mogla izgledati kao ona - jednostavno je nemoguće.

Jednom, kada sam bila na plaži sa svojom drugom prijateljicom, rekla sam joj da bih dala sve na svijetu da imam tako ravan trbuh poput nje, i da ja koliko god vježbala uvijek imam par centimetara viška oko struka.

Ona se nasmijala i rekla da možda ima ravan trbuh ali da njoj sve što jede ide u bokove i guze i da bi ona dale sve da može imati noge bez strija i celulita kao i ja i tako tanke ruke, te da njoj ruke izgledaju prenabijeno i jako. Ja sam se šokirala tom njenom izjavom jer sam do tada sebe smatrala osobom koja ne bi mogla biti uzor nikomu što se tiče fizičkog izgleda. Toliko sam bila fokusirana na sve svoje mane da sam vrine potuno ignorirala. Niti sam razmišljala o svojim tankim rukama niti o tome da nemam celulita na nogama - to mi se činilo nekako normalno. Bila sam toliko usredotočena na dva centimetra sala na trbuhu ili na bucmasto lice da nisam ni shvatila da i na meni ima nešto što je lijepo i na čemu bi mi ta cura kojoj sam se ja divila mogla meni pozavidjeti.

Činjenica je: svi mi zavidimo nekome na nečemu boljem. Ali to ne znači da i sami nemamo na sebi nešto što netko drugi želi imati a mi niti ne obraćamo pažnju na to. Jer smo, kao većina ljudi, uvijek toliko zaokupljeni manama i vlastitim nedostatcima.

Mnogo osoba izgleda fantastično bez da se trudi oko toga, bar nam se tako čini. Ponekad je u pitanju zaista samo genetika ili dobro naglašavanje vrlina i vješto prikrivanje mana. Ponekad ne vidimo nevjerojatni trud koji stoji iza toga. Skloni smo idealiziranju drugih. Ali svi smo mi nesavršeni i čak oni koje gledamo s toliko divljenja imaju svoje komplekse i nedostatke koliko god nama to bilo teško povjerovati. Kada želimo biti poput nekog drugih zapravo sami sebi stvaramo pressing i teret i veliku mogućnost da ćemo se razočarati jer je biti poput nekog drugoga jednostavno nemoguće. 

Smatram da je dobro imati nekakvu ideju o tome kako želimo izgledati i što je naš konačni cilj. Čak možemo imati i stvarne osobe kao idole- da nas svojim primjerom motiviraju, uspmjeravaju i inspiriraju. Ali biti identičan toj osobi niti je moguće niti je zdravo.

Prema tome, bolje je prihvatiti svoje nesavršenosti ali biti autentičan nego cijeli život provesti kao nečija kopija pokušavajući doseći nemoguće. 

Posvetimo se poptuno sebi i prije svakog zalogaja ili vježbe ili misli pobrinimo se da to radimo isključivo zbog sebe i vlastitog dobra. Ne da bismo nekoga zadivili. Ne da bismo bili poput nekog drugog. Nego da bi bili bolji od one verzije sebe koja nam se ne sviđa, koja nas sputava i zadržava na mjestu na kojem ne želimo biti. Jednom kada otpustimo sve kočnice i sve blokade - zavist, komplekse, strah od neuspjeha otvorit će nam se vrata  u svijet otkrivanja vlastitih mogućnosti i potencijala.

Nevjerojatno koliko možemo sami sebe iznenaditi. Koliko možemo napredovati, biti bolji, zdraviji, jači, fleksibilniji, ne od nekog drugog, niti da bismo bili netko drugi. Nego da bismo bili bolji i sposobniji mi.

I prije nego pozavidimo drugom na uspjehu i pokušamo sebe pogrešno motivirati natjecanjem ili ljubomorom, jednostavno priznajmo i pohvalimo drugu osobu zbog njenog uspjeha i počnimo raditi na svom INDIVIDUALNOM i AUTENTIČNOM poboljšanju. Jer ćemo jedino tako moći biti istinski ispunjeni i zadovoljni sa samima sobom. 

Neka vam drugi budu motivacija, ali ne i jedini cilj.

Uživajte u svemu što radite bez nesigurnosti i pressinga :)

Objavljeno 03.12.2014.