Teretana mi nije blizu. Moram se voziti do nje busom/autom, pa mi se ne da. Kiša je, snijeg je, hladno je. Južina je. Bura je. Ne mogu sada izlazit. Subota je, pa je sto posto gužva u teretani. Nemam ni lipe ovaj mjesec, ne mogu platiti članarinu. Živcira me kad imam osjećaj da u teretani svi bulje u mene pa ne želim ići. Kada treniram u grupi imam osjećaj da trener ne posvećuje dovoljno pažnje meni pa mi se više ne ide. Moram se našminkat, nikad ne znaš na koga ćeš naletit. Uvijek su mi najdraže sprave zauzete i ja onda ne znam šta ću raditi. Nemam baterije na mp4 playeru. O , kvragu, a ništa, danas ću preskočiti trening, šta ćeš Bože moj, nije do mene.  

Samo su neki od izgovora zašto ljudi odgađaju treninge sa to -do -now liste na to do kada bude sunčano, kada budem od volje, kada novčanik bude deblji...  Uvijek čekamo savršene uvjete, poklopljene okolnosti i prigodno raspoloženje da bismo nešto napravili kako treba. Kada bi svi vježbali samo onda kada nam se to da, vjerojatno nitko ne bi vježbao kontinuirano. Ponekad samo trebaš izgurat tu mentalnu granicu i prestat odgađat posao zbog glupih izgovora.

Ja sam jednom bila u Budimpešti, turistički. I koliko god da je lijepa i koliko god znamenitosti da sam vidjela taj dan, najviše mi je u pamćenju ostala grupica ljudi koji su u svojim trenerkama i tenisicama i slušalicama u ušima trčali uz brijeg. Zašto to. Uzmite u obzir da je bila veljača, vani je bilo ispod nule, puhao je orkanski vjetar popraćen gadljivom hladnom kišom. Ja sam imala dvije majice, džemper, bundu, čizme, kišobran, rukavice, šal i hodajući mic po mic gunđala sam zbog vremena a oni trče kao da je vani najljepši proljetni dan.

Pa kažu, no excuses. 

Poanta: ne moraš ići u teretanu da bi vježbao. Ne moraš trošiti nevjerojatne količine novaca da bi imao fitness opremu kod kuće i da bi se hranio zdravo. To je zabluda. Ne moraš čekati sunčan dan da izađeš iz kuće. Nikada neće biti savršeni uvjeti. Nikad nećeš biti savršeno raspoložen za "po ure torture", tj.za znojenje i rad. I zato, iskoristi ono što imaš. Trebaju ti doslovno dva metra kvadratna za odradit trening. Bilo kad, bilo gdje. 

Jučer sam odradila trening kod kuće. Imam sobicu od 7 metara kvadratnih, a praznog prostora je ja mislim metar :D Nakon sat vremena " Morena šta lupaš po sobi ?!? Susjedi ispod će ispalit na živce - radila sam burpees na parketu, znate kako je. " bila sam mokra do gole kože, a danas imam upalu mišića. Odradila sam trening. Vani je bilo vjetrovito, hladno, nisam potrošila lipe, nisam se tribala presvlačit, uređivat, oblačit, uputit, odradit, vratit. Nisam imala izgovor.

Skale u kući poslužile su kao steper, za kardio, da ih istrčim 20 puta gore-dole i već mi je dosta svega. Šank u kuhinji kao oslonac za sklekove. Mala klupica u dnevnom boravku kao bench klupa za preskakanje, triceps-podizanje i slično, cijela dužine kuće za walking lunges, ima milijun načina da budete kreativni u vlastitom domu (naravno, da pritom ne smetate ukućanima). A da ne spominjem bodyweight vježbe za koje vam ne treba ništa osim vas samih i vaše volje. A puno se toga s njima može učiniti. Prema tome, zaista nema izgovora.

Vježbanje kod kuće je udobno. Besplatno. Uvijek otvoreno. Osjećate se udobno jer ste u svom okruženju. Nitko vas ne gleda, nema gužve, ne morate pješačiti do tamo. Određujete vlastiti tempo. Odmah iza treninga uskočite pod tuš. Možete bez imalo srama izgledati kao umiruća osoba i proizvoditi grozne zvukove tijekom napora kao ja :D i uživati u osom osjećaju nakon kojeg predugo odgađate jer "nemate uvjete za vježbati."

I zato, ako vani pada kiša i ne možete na šetanje/trčanje i ako vam je teretana predaleko/prenapućena/nezanimljiva to je razlog više da kod kuće napravite jednako efektivan, ako ne ponekad i bolji trening nego na spravama. Evo u prilogu moj trening od jučer. Slika ima i prigodni naziv :D Sweat! :)

Objavljeno 18.02.2015.