OTVORENA PRVA FITNESS.com.hr TRGOVINA U ZAGREBU // KLIK ZA DETALJE!
.

Junakinja - Tatjana Bračanov, žena koja je sama prehodala 1300 km dugu Via Dinaricu!

Image

Tatjana Bračanov je sama, s ruksakom teškim 20 kilograma, prehodala 1300 kilometara dugu stazu Via Dinaricu, koja povezuje Sloveniju, Hrvatsku, Crnu Goru i Albaniju. Hodala je 68 dana! Svoju Hodnju posvetila je svim ženama i pozvala nas da hodamo i uživamo u životu. 

Povodom ovog izvanrednog pothvata vrijednog iskrenog divljenja, razgovarala sam s Tatjanom o njenoj Hodnji. 

tatjana bracanov

Prije svega, čestitam na uspjehu. Prehodala si stazu Via Dinarica koja je dugačka 1300 kilometara. Možeš li naše čitatelje upoznati o kakvoj se stazi radi i kuda se prostire?

Pozdrav svima i hvala na čestitkama i prilici da dio svog iskustva podijelim i s vašim čitateljima.

Via Dinarica je dugometražni pješački put koji se proteže kroz 7 zemalja, od Slovenije do Albanije, pustolovni koridor kojeg opisuju tri linije, a koje obuhvaćaju najljepše i najznamenitije od Dinarida.

Via Dinarica je kao ideja nastala još prije 10-ak godina kroz viziju osmišljavanja dugometražnog pješačkog puta po uzoru na takve svjetske putove (Apalački planinarski put, Put Sv. Jakoba, Inca trail, Via Alpina i sl.). Ta vizija je iznjedrila od strane g. Gordana Papca koji je i sam veliki ljubitelj i čest posjetitelj Dinarida iako zapravo već niz godina živi u Španjolskoj.

Godine 2011. su Via Dinaricu prepoznali i započeli razvijati Program Ujedinjenih naroda za razvoj (UNDP) u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori, a inicijativa je ubrzo prerasla u program za socio-ekonomski razvoj dinarskog područja, koji djeluje kroz nacionalne programske i projektne aktivnosti putem vodećih Via Dinarica organizacija članica u svakoj od Via Dinarica zemalja.

O važnosti Via Dinarice dovoljno govore podaci iz najčitanijih planinarskih i outdoor medija: 2014. Outdoor magazine je ovu stazu proglasio „najboljim novim planinarskim putom na svijetu“, 2016. Geo ju je uvrstio u Top 10 destinacija na svijetu, a 2017. National Geographic Traveler u Top 10 planinarskih putova u svijetu.

tatjana bracanov

Budući da se radi o iznimno napornom poduhvatu, što te motiviralo da kreneš na ovaj put? Koliko su dugo trajale pripreme i kako uopće izgledaju pripreme za jedan ovakav napor?

Motivacija nije nedostajalo. Po prirodi sam aktivna osoba, okrenuta prirodi, kretanju, planini. Dugi niz godina se aktivno bavim planinarenjem, educirani sam planinarski vodič i instruktorica za planinarske vodiče pri HPS-u, HGSS spašavateljica, te instruktorica zen yoge. Slobodno vrijeme provodim u kretanju i boravku u prirodi, te motivaciji i edukaciji djece i odraslih na koji način sigurno, kvalitetno i aktivno vrijeme provesti u planinarenju ili općenito izvan zatvorenih, urbanih prostora, u prirodi.

Via Dinarica je na neki način sukus svega navedenog: put, planina, kretanje, ravnoteža. Rekla bih stoga da moje pripreme traju kontinuirano čitav moj život, a Via Dinarica je stigla kao razumljiv i prirodan nastavak onoga čime se i inače u životu bavim, onoga  što volim, što živim. Zato ne bih mogla izjaviti da sam imala neki osobit i zadan režim priprema, neku 'to do training ' listu.

Ujutro gotovo svakodnevno prakticiram zenyogu ili chi kung, no ukoliko zbog obveza ili okolnosti preskočim koji dan jutarnjeg kretanja, ne uzbuđujem se previše oko toga. Uz to u Šibeniku i Kninu vodim satove zenyoge i prenatalne yoge, a vikend je obično rezerviran za odlazak na planinu, kanjon, stijenu. Špilje nažalost pohodim manje nego što bih željela. Tu su zatim i redovne HGSS edukacije, vježbe i tereni. Tako da mi je zbog načina života teško izdvojiti neki osobit, omeđeni režim priprema, onako kako to inače rade moje kolege pred zahtjevne ture.

Prije odlaska na bijelu stazu Via Dinarice bila sam na redovnom poslu u petak do 16:00,spakirala se i u subotu ujutro krenula za Postojnu. 

S obzirom da je Put dug 1300 kilometara, ideja je bila da postupno navikavam tijelo na novi način funkcioniranja, na cjelodnevno hodanje sa stalnim teretom na leđima i da postupeno povećavam dnevnu kilometražu. No na terenu takvi planovi obično padaju u vodu.

Već prvi dan prevalila sam 40 kilometara. Nemoguće je predvidjeti sve nepoznanice ili naučiti trasu napamet. Nekad su vremenske prilike ometajući faktor, nekada je to jedina voda na području kojim prolaziš, do koje treba stići do kraja dana, izrazito velike dnevne oscilacije u nadmorskoj visini, podloga po kojoj hodaš ili tijelo s kojim se ne možeš dogovoriti taj dan... Kilometraža u uvjetima planinarenja ne govori puno. Potrebno je uzeti u obzir profil terena, razliku u nadmorskoj visini u usponu i silasku. Planinari uglavnom ture izražavaju u satima. Dnevno bih hodala u prosjeku od osam do dvanaest sati. Nekad je to u kilometrima 15, a nekad skoro 40. 

tatjana bracanov

Sa sobom si imala ruksak težak 20 kilograma i jako veliku želju da stazu prehodaš. Postoji li ikakva organizirana pratnja na ovakvim stazama? Što bi se dogodilo u slučajevima neke ozljede?

Ruksak je težio u prosjeku 20 kilograma. Nisam bila ni blizu light (L) ili ultra light (UL) kategorije thru-hikera (hodača po dugim stazama) što se tiče opreme. Problem je što je u Hrvatskoj, posebice kad živiš u gradu srednje veličine kao što je Šibenik, prilično zahtjevno pronaći odgovarajuću UL opremu. Treba negdje otputovati, vidjeti, isprobati, a zbog obveza nisam baš imala mogućnost. UL oprema se najčešće nabavlja izvan granica Hrvatske. Za svoj  put sam se koristila osobnom opremom koju sam već imala doma od ranije, kvalitetnom i ponešto dotrajalom, no odlučila sam da treba biti dostatna.

Usporedba: moj ruksak (65:85 litara) prazan teži 2,65 kg dok se u UL verziji on teži tek nekih 1 kg! To je razlika u 1,65 kg, gotovo dnevna težina vode. Težinu koju ću nositi slijedećih 68 dana mentalno sam posložila kao trening tijela i uma.

Što se želje tiče - nju je pri ovakvim pothvatima najbolje napustiti. Ukoliko se držiš grčevito želje Put ti izmiče i lako je pogriješiti. Odlučila sam da ću hodati dan za dan - do kuda stignem, ne opterećujući se krajnjim ciljem udaljenim 1300 km. To je kao da se već sad opterećujem trenutkom i načinom svoje smrti. Između mene i tog trenutka postoji Život. Tu sam filozofiju prenijela na hodanje.

To je  modus po kojem pokušavam živjeti, koji je prema zakonu prirode „da priroda uvijek bira put s najmanje napora, jednostavan, ispravan i primjenjiv“. Nešto što nažalost prečesto zaboravljamo u svakodnevnom životu pa čitav život živimo zgrčeni u želji, u moranju, u dokazivanju. Natječemo se. Jedni protiv drugih. Sami protiv sebe. Dokazivanje je postalo otrov društva.

Organiziranu pratnju uvijek možete dobiti ako je platite, institucija turističkog vođenja i planinarskog turističkog vođenja nije nepoznata. Postoje specijalizirane agencije koje će vas odvesti dio puta ili opskrbiti vas na bilo kojoj točki zemaljske kugle pa vjerujem da bi bilo moguće i na dionicama Via Dinarice. No na thru hiking se odlučuje iz nekih drugačijih motiva i poriva. Iz motiva Putovanja, a ne motiva turizma. Barem je tako bilo kod mene. Ipak, svaki hiker ima svoju, jedinstvenu priču, svoj motiv. No nema neke organizirane logistike, opskrbe, transporta, usluge samoslanja paketa ili slično. Obitelj mi je došla na hrvatski dio staze tri puta s opskrbom i to je sve.

tatjana vracanov

Zašto tijekom svog puta nisi koristila mrežu HGSS-a za logistiku i opskrbu?

Kolegice i kolege iz HGSS-a imaju nažalost, sasvim dovoljno posla tijekom čitave godine u akcijama spašavanja i potragama, da bih to dragocjeno vrijeme trošila kao svoju dostavnu službu, iako sam sigurna da bi i to odradili s jednakim entuzijazmom kao najkompleksnije akcije spašavanja.

Željela sam proći stazu na onaj način kako je prolazi thru hiker s američkog ili australskog kontinenta, kao netko tko je na bijeloj stazi prvi put i koristi iste servisno informativne kanale i službene tragove Via Dinarice za pripremu i kojeg čeka jednaka neizvjesnost terena.

Prije Hodnje obavijestila sam udrugu Via Dinarica Hrvatska, čiji sam odnedavno i član, da polovicom svibnja krećem hodati bijelom stazom. Tako sam doznala da sam prva Hrvatica i prva žena iz JI Europe koja će stazu prohodati sama. Lani su Kristijan Karlušić i Ante Romac prohodali zajedno stazu, kako kažu, na neki svoj način. Svaki thru hiker bira svoj način. Ja sam odlučila držati se službene trase bijele staze Via Dinarice gdje god je to fizički bilo moguće.

Tijekom Hodnje bila sam u redovitom kontaktu sa članovima svoje obitelji, ovisno o pokrivenosti signalom, a Blanka je imala dobar uvid u moje napredovanje stazom.

Kao pripadnica HGSS-a, poznajem proceduru obavještavanja u slučaju nezgode na jedinstveni broj 112, a u mom su mobilnom aparatu pohranjeni ICE kontakti (*In Case of Emergency). Za zemlje koje još nisu umrežene na interventni broj 112 (BiH, Crna Gora i Albanija) pripremila sam njihove lokalne brojeve na 'speed dial', a kao članica HGSS-a umrežena sam u interni adresar članova HGSS. Svim budućim hodačima savjetujem da se obavezno uz osnovne pripreme i informiranje o stazi ne zaborave ovaj važan detalj: upišite u svoje mobitele brojeve interventnih službi područja kojima se krećete i o svojoj lokaciji redovno obavještavajte nekoga, osobito ako stazom hodate sami.

Iza sebe imam nekoliko zahtjevnih HGSS tečajeva prve pomoći i ITLS-a za nemedicinare, nebrojeno radionica i treninga zbrinjavanja unesrećenih u kontroliranim uvjetima, te terenskih intervencija pa vjerujem da bih se ovim alatima kao i torbicom osnovne prve pomoći iz ruksaka snašla dok pomoć ne bi pristigla, naravno ovisno o vrstama ozljede. Važno je u takvim situacijama ostati sabran.

tatjana bracanov

Koliko je trajalo hodanje i koji su bili najveći izazovi s kojima si se susrela? Je li bilo teže psihički ili fizički izdržati ovaj poduhvat?

Hodnja je trajala 68 dana - desetak dana duže nego što sam očekivala. Prvih tjedana gotovo svakodnevna intenzivna kiša me značajno usporavala, a na izvoru Čabranke sam imala i ‘neplanirano’ trovanje izvorskom vodom. U 68 dana provedenih na stazi imam ukupno 11 dana bez hodanja za koje je većinom priroda odlučila umjesto mene. Ovo je još jedan razlog zbog kojeg je potrebo odustati od čvrstih, rigidnih planova i grčevite želje dok boraviš u prirodi. Teren je uvijek drugačiji od njegove on desk projekcije, ma kako se dobro, temeljito i zdušno pripremali.

Izazovi? Teško pitanje. Težina opreme. Trebalo je na leđa naprtiti  kuću: spavaću sobu, kuhinju, kupatilo, a trebalo je povesti računa i o garderobi. :) Unatoč tome što sam opremu svela na minimum, ruksak je težio 20 kilograma. Svoju sitnu konstrukciju i skromnih 56 kilograma težine trebalo je naviknuti na novi modus življenja s teretom na leđima u nepredvidljivim uvjetima planine, cjelodnevnom hodanju, promjenama podloge. Kretala sam se krškim planinskim stazama, zemljanim putevima, travnatoj podlozi, mokrom lišću, krušljivim dionicama, siparom, naplavljenim putevima, makadamskim dionicama i najtežim od svega – asfaltnim cestama.

Fizički se tijelo mijenjalo tijekom Hodnje i to mi je kao učiteljici yoge bilo zanimljivo pratiti. Nelagode koje su svaki dan bile različite i drugačije, počevši od stopala pa kralježničnim stupom prema gore do tjemena. Stopala su podnijela najveći napor. S upalama mišića i žuljevima nisam imala problema.

Na 500. kilometru, prema usponu na Crnopac, nateklo mi je područje iznad desnog koljena i svaki je korak bio bolan. To je ujedno bilo prvi i jedini put kada  sam se upitala hoće li tijelo moći izdržati hodanje do kraja, do tog dalekog 1300. kilometra. No, zacijelilo je. Valjda se brzo obnavljam. Kako je Indijac H.R. Manek rekao: „Kad um prihvati, prihvatit će tijelo. Kad prihvati tijelo, prihvatit će um.“

Mentalno mi je bila teška priča o migrantskom koridoru. Ljudi koje sam povremeno sretala na svom napredovanju do Vratnika su me upozoravali na migrante i vrlo često me odgovarali od nastavka puta. Tako da sam do Vratnika nosila u svijesti i dodatno „migrantsko breme“. Željela bih se zahvaliti specijalnoj policijskoj postrojbi Primorsko-goranske županije, tzv. ajkulama koje sam upoznala u PD Risnjak, posebno Draženu, koji su se ipak nekako htjeli pobrinuti za mene. Tako da sam se obvezala da ću im se do Vratnika redovito sms porukom javljati svaku večer. No nisam imala nikakvih neugodnosti.

Izazov je bio svaki dan. Ne znaš što te čeka. U prirodi si. Ona je glavna. Neizvjesnost. Pustiš da te Dan iznenadi. Prepustiš se. I onda se počinju događati čuda. Svaki dan je bio novi izazov. Svaki dan – novo čudo.

tatjana bracanov

Budući da se radi o ekstremnom naporu, što si jela na svojem putovanju? Možeš li nam navesti jedan primjer dana tijekom hodanja, što si jela po obrocima?

Drago mi je da si mi postavila ovo pitanje. Vegetarijanka sam (lakto-ovo) zadnjih deset godina i prehrana na stazi je bila dodatni izazov. U svakodnevnim „kontroliranim“ uvjetima života trudim se hraniti zdravo koliko god to urbano sučelje dozvoljava i kupovati namirnice od lokalnih, malih proizvođača. Na stazi to nije bilo moguće. Tek tu i tamo bi staza presjekla neki od ljetnih pastirskih, čudom još uvijek živih „stanova“ kojih gotovo u Hrvatskoj više nema, u BiH samo što ne odumru, a u Crnoj Gori i Albaniji još nekako tu i tamo odolijevaju vremenu. No, tijelo je trebalo nahraniti svaki dan. Pa je trebalo pristati i na kompromise.

U ruksaku sam uvijek imala: pšeničnu krupicu (griz), palentu, zobene pahuljice (kašu), mješavinu suhog voća, datulje, mješavinu orašarica, mješavinu sjemenki (sezam, lan, chia), nekakvu žitaricu, proso ili cous cous, nezaobilazni čokolino, kikiriki maslac i putne vrećice meda. Od začina u prahu: cimet, kurkumu, đumbir i steviju. Uz med to su bili moji lijekovi, moja preventiva. Nezaobilazne juhe iz vrećice. Kad bi se ograničene zalihe istrošile, nadopunjavala  sam ih izborom iz dostupnih lokalnih trgovina. 

Umjesto kruha koristila sam unatoč nezgrapnosti za pohranjivanje, krekere od riže ili drugih žitarica. Tek od Kalinovika u Crnoj Gori to više nije bilo moguće. Tamo su mi u trgovini otvoreno rekli: nemamo vam mi ništa od te „zdrave“ hrane. Tako da sam se zadnjih 300 kilometara morala povremeno prebaciti na krušarice.

tatjana bracanov

Doručak mi je najvažniji obrok u danu. Prije bilo kakve kave.

Jutro bih započinjala obilnom rehidracijom vodom. Nosila sam sa sobom malo plinsko kuhalo s kartušom pa bih za doručak kuhala zobene pahuljice u koje bih dodala mješavinu suhog voća, orašarica i sjemenki, cimet, đumbir i med ili bih spravila omiljeni čokolino. Kad bih imala sreću da naiđem na civilizaciju i lokalnu trgovinu, jutro bih započinjala gozbom od svježe nasjeckanog voća prelivenog jogurtom ili vrhnjem. Rijetki božanstveni voćni trenutci.

Na kraju doručka, prije polaska dodatna rehidracija s pola litre cedevite. Kava - ponekad. Nju sam najviše konzumirala od ulaska u BiH. Tamo je ona dio tradicije i pije se u svako doba dana i noći:  'When in Rome, do as Romans do', a u BiH ćefiš kahvu i to ti je sasvim prirodno stanje.

Preko dana sam jela manje sitne obroke „s nogu“, energetske pločice i krekere s kikiriki maslacem ili ako bih „ulovila“ kakvu bananu. 

Večera je bila rezervirana za nešto „sa žlicom“. Kuhala sam vegetarijanske juhe iz vrećice koje bih obogatila zobenim pahuljicama, pšeničnom krupicom ili palentom. Kad bih se našla na mjestu gdje je bilo moguće nešto lokalno pojesti, najčešće kod pastira, jela bih njihovo domaće vrhnje, sir, mlijeko ili jaja. Nakon večere ponovo slijedi obilna rehidracija vodom. Bilo mi je važno dan završiti na mjestu gdje se mogu obilno opskrbiti vodom.

Gotovo čitavu drugu polovinu Hodnje jela sam uz put ubrane šumske jagode. Svježe voće i povrće je ono što mi je najviše nedostajalo.

Tijekom dana nosila sam sobom najmanje 2 litre vode i pola litre otopljenog magnezija.

Nisam imala nekih ugljikohidratnih kriza. Valjda mi je prehrana ipak bila dobro izbalansirana unatoč ekstremnim dnevnim naporima i ograničenim mogućnostima prehrane. Tu i tamo sam pojela neki sladoled, čokoladu ili kolač, ali mogu ih pobrojati na prste jedne ruke.

tatjana bracanov

Tijekom puta susretala si se s mnogim ljudima, kakve su njihove reakcije kad bi čuli na kakvom si ti putu? Je li bilo ikakvih negativnih iskustava?

Ljudi su bili jako motivirani da čuju moje priče. A ja sam željela stupati u interakciju s lokalnim stanovništvom. Za mene ovo nije bilo puko prevaljivanje kilometara ili bilježenje nekakvog rekorda.  Lokalcima nije bilo neobično vidjeti osobu koja planinari, no bilo im je neobično vidjeti ženu i to samu i koja uz to još priča jezikom regije. Gorštaci uz lokalne vikend planinare najčešće na Via Dinarici sreću strance i barijera u jeziku im nije dozvoljavala utažiti znatiželju do kraja. Neki od njih su po prvi put čuli priču o Via Dinarici, kuda se pruža, njenoj filozofiji povezivanja, oživljavanja, te tko su i zašto ti „stranci“ hodaju njihovim krajem. 

Reakcije su bile raznolike: od  čuđenja, iznenađenja, raznih zabrinutosti, upozorenja, negiranja, nevjerice, divljenja, čestitki, odobravanja, razumijevanja. Ljudi su uglavnom pozitivno reagirali. Ljudi Planine još uvijek razumiju Putnika. I spremni su mu pomoći. Ugostiti ga. Posebna je to veza s precima koju nose u sebi upisanu. Veza u kojoj se arhaizam i dobrodošlica Gostu još uvijek drže ruku pod ruku.

tatjana bracanov

Budući da si pripadnica HGSS stanice Šibenik i znaš sve o sigurnosti, koliko misliš da ti je to pomoglo na putu? Kome bi preporučila da krene na ovakav put, a kome bi rekla da to nikako nije put za njega?

Nitko ne zna sve, no zahtjevne edukacije HGSS i edukacije za planinarsko vođenje dale su mi dobru podlogu za odluke i svijest o potencijalnim opasnostima na koje mogu naići.  Najčešća opasnost je ipak ona subjektivna, koja ovisi o čovjeku samom, o njegovim osobnim odlukama: kriva procjena, umor, dehidracija. Potrebno je poznavati i priznati svoja ograničenja, znati kada treba zastati, odmoriti se ili odustati i izabrati alternativu, naći neko drugo rješenje.

Svatko tko poštuje te postulate, tko si je dao priliku da upozna sebe i svoja ograničenja i ne vodi ga puka i najčešće slijepa želja za dokazivanjem, osvajanjem koja je nažalost sveprisutna - taj nije za ovu Hodnju. Potrebno je prvo spoznati sebe, pojasniti si motivaciju i raščistiti mogućnost da cilj ne bude ostvaren. Nikad ne znaš kako ćeš reagirati u nekom trenutku koji ne možeš kontrolirati. A prirodu ne možeš kontrolirati.

Prije toga svakako je potrebno proći neko iskustvo boravka u prirodi. Tamo gdje je Priroda glavni vladar. Planinariti neko vrijeme. Naučiti hodati. Noćiti. Naviknuti se neke druge zvukove. Naučiti se na tišinu.

Potrebna su neka praktična znanja: opreme, osnove orijentacije, meteorologije, prve pomoći. Znati odrediti svoju lokaciju, pozvati pomoć ako je potrebno, moći pomoći i sebi i drugima. Ili barem ne odmoći. „Hodaj, prikladno opremljen, čitaj kartu/trag, napuni baterije, imaj vodu, obavijesti redovito gdje si.“ - Takva znanja i vještine daju ti dobru podlogu za ispravne odluke

Potrebno se educirati. Radi na sebi. Hodaj. Ne osvajaj. Već dozvoliti biti osvojen. Od Prirode. Trenutka. Života. I onda tu zarazu prenesi na druge. 

tatjana bracanov

Nakon što si prehodala ovu stazu, koliko dugo ti je trebalo da se oporaviš? Imaš li već smišljen sljedeći sličan plan?

Tijelo je očekivano tražilo odmor nakon dolaska doma. Privikavanje na redovni urbani ritam je trajalo tek tjedan dana nakon čega sam se vratila redovnim obvezama kao i prije Via Dinarice.

Stopala su podnijela najveći teret i njima je trebalo malo duže da se vrate u fit formu. Još odbijaju zatvorene cipele, tako da sam uglavnom bosonoga, što mi kao dugogodišnjem praktikantu bosonogog hodanja (*earthning) nije strano. No, to je bilo očekivano.

Planova je uvijek i oduvijek. Neki otpadaju sami, neke odbacujem vremenom. Svakako ću nastaviti raditi na promociji staza Via Dinarice zbog njihove humane i socio-demografsko-ekonomske priče koja je u to utkana i njene važnosti za Hrvatsku. Važno je naglasiti i ponoviti da se 550 km bijele staze Via Dinarice proteže upravo Hrvatskom i to njenim najljepšim planinskim dinaridskim dijelovima: Velikom Kapelom, Velebitom i Dinarom. Gotovo polovica bijele staze Via Dinarice pruža se upravo Hrvatskom! Planinarenje nastavljam živjeti aktivno kao i do sada, a o budućim planovima - kad dođe vrijeme. :) 

tatjana bracanov

Kome si posvetila svoju Hodnju?

Svoju sam Hodnju posvetila Ženama. O svojem putu Via Dinaricom pišem na portalu One nastupaju, koji okuplja žene iznad 50 godina i na svojoj Facebook stranici Gemma Delmatica. Pišem nepretenciozne, sverazumljive Pričice o onome što mi se događalo na stazi, mjestima kroz koje sam prošla, ljudima koje sam putem srela, onako kao sam ih tada i u tom trenutku doživjela i osjetila.

Za žene sam hodala. Željela sam tom hodnjom pedesetogodišnjakinje, majke i bake nekako potaknuti žene da zaljuljaju, rasplamsaju onu svoju, jedinstvenu tinjajuću, autentičnu želju koju u sebi nose.

Uvijek je nešto važnije i ispred te Želje: obitelj, posao, zajednica. Treba zadovoljiti formu, poštovati rokove. I tako se zgodi da ostavimo to Ono nešto samo naše po strani. Za neko kasnije vrijeme. Neko drugo doba. I onda se zaboraviš. Zaboraviš tu ženu u tebi.

A ne treba biti tako. Nitko se ne treba osjećati zakinut zbog našeg vlastitog Života. Zbog naše autentičnosti i samorealizacije. Naprotiv. 

Želim da se upitaš: gdje živi ta Žena u meni? Što Ona želi? Kuda Ona želi poći? Kuda želi hodati? Koji je njen Put?

Zato Hodajte Žene. Hodajte Putem svog vlastitog jedinstvenog Života.

tatjana bracanov

Objavljeno 20.08.2019.

Brza ocjena - kakav vam je sadržaj?
Podijeli s prijateljima!