Starenje, debljina... 2 danas najnepoželjnije, a tako neizbježne/sveprisutne pojave.

Zeleni čaj za mršavljenje, ružina vodica za ljepotu i mladolikost lica, riblje ulje za lijepu kožu i dobar kolesterol, multivitamini za zdravlje, spf za zaštitu od sunca, cla za brže izgaranje masnoća...

Glavno da sam teoriju razradila.

Glavno da imam lijepo (njegovano) lice.

Ostalo će doći s vremenom...

Smršavit ću i ja... jednoga dana.

Ali problem je što je taj jedan dan bio sa 16 godina, pa pomaknut na 18, pa na 20, zatim na 25 jer nakon 25te se počinje mast gomilati na krivim mjestima...

Danas pomičem taj dan na jedan ljetni dan na plaži, kad ću u badiću izgledati savršeno.

No realnost će vjerojatno biti takva da kad taj dan dođe, ležat ću uz ostale prijateljice koje su ustrajale i pazile na sebe, kao nepomični kit, pazeći da se ne okrenem na leđa/trbuh onda kad nitko ne gleda, ulazeći u more onda kad svi zaspu pod užarenim suncem....

Ali glavno da ja imam  našminkano lice, nalickano, spremno za pokazivanje.

Smršavit ću kad tad...

Ali ako taj dan i dođe, gdje će onda biti lijepo lice?

Pa čovjek stari, niti mene bore neće zaobići.

Hoću li se onda samosažalijevati zbog bora?

Gdje prestaje nezadovoljstvo samim sobom?

Moja sestra, inače zgodna cura, mrzi svoje listove na nogama. Kaže da izgleda kao nogometaš.

Moja prijateljica koja ima tijelo poput modela i jedne od najljepših ženskih grudi koje sam vidjela, želi ugraditi silikone u iste, da budu malo veće i čvršće??.

Druga prijateljica, mršava, nesklona debljanju, žali se da ima noge  kao Twix (mmmm Twix).

Gdje prestaje to nezadovoljstvo?

Danas debljina, sutra bore, preksutra sijeda kosa...

Ni ne okreneš se, a već čitaš osmrtnice u novinama kao što danas na Fejsu tražiš prijatelje i poznanike.

Vjerujem da se istinsko zadovoljstvo krije u duhu. Mens sana in corpore sano. Samo 1 dan treninga, samo 1 jutarnje rutinsko stavljanje kremice na lice, odrađivanje posla kako spada, već nas pokreće prema boljem odnosu sa samim sobom.

Dalje je potreban samo nastavak.

Ne odustati, ustrajati. I tako svaki dan dok nam to ne postane navika.

Tek onda, kad ćemo znati, samo mi, nitko drugi to ne treba znati,  da smo izvršili svoje male ciljeve, ali svaki dan, bez odustajanja, moći ćemo biti zadovoljni samim sobom.

Tada nam neće smetati niti bore smijalice, bar će pokazivati da smo se u životu dobro nasmijali. Tada nam neće smetati niti koji kilogram viška, jer ćemo znati da su to kile koje su dobro raspoređene i samo nama svojstvene, kao rezultat našeg truda u borbi protiv onog mlohavog, bezobličnog sala. Ovaj put te će kile možda biti samo mišići, a možda baš ona dodatna oblina koja nas čini jedinstveno privlačnima.

A kad jednom to postignemo, to unutarnje zadovoljstvo, nema osobe koja to na našem licu neće primjetiti.

I to zadovoljstvo zasjenit će sve one mane s kojima smo sada tako nezadovoljni.

Dakle, sretni smo što imamo razum, s kojim ćemo se odlučiti na promjenu.

Što imamo sposobno tijelo koje će nas odvesti gdje god nas razum u svom cilju povede.

I što imamo ljude oko sebe koji će primjetiti našu sreću kad jednom postignemo svoj cilj.

Zato danas želim donijeti tu odluku za sebe, od danas se želim mijenjati, od danas želim ustrajati.

Jer ako me netko na ulici pogleda ispod oka zbog trbuha koji se prelio preko traperica ili podbratka koji me pretvara u gospođu, barem ću se moći nasmiješiti, sretna jer znam da to mijenjam i da je baš to možda onaj kotačić koji će me pokrenuti da promijenim cijeli svoj život iz temelja.

Jer znam da će, kad se jednom pokrenem, sve sjesti na svoje mjesto. Jer trud se uvijek nagrađuje.

Objavljeno 07.12.2011.