Kako se osjećam u svome tijelu? Sviđam li se sebi ovako? Ako ne, kakva bi htjela/ htio biti? Imam li mogućnosti da budem takva/takav? Hoću li biti sretnija/sretniji tada? Što ja ustvari želim - svidjeti se drugima ili sebi?

Koliko ste si puta postavili ovakva pitanja...i jeste li uopće? Zamislite da živimo u svijetu gdje postoje samo debeli ljudi. Brdo hrane, svi jedu po cijele dane bez ikakvih posljedica po zdravlje. Debljina se ne smatra bolešću, niti je estetski problem. To je jedino normalno stanje. Ne znamo za teretane, ne znamo za dijete. Biste li u takvom svijetu pomislili da radite nešto krivo i odrekli se kalorične hrane i trenirali ko ludi? Ne, jer ne biste znali za to pa ne biste ni imali potrebu. Ljudi bi vas poštovali i takve, nebi vas podrugljivo gledali, a vi nebiste odlazili od srama u 5 ujutro na plažu ljeti prije nego drugi počnu dolazit. Bili biste mirni, u skladu sa sobom...isti kao svi drugi i sretni.

No, ne živimo u takvom svijetu. Ovdje vrijede neka druga pravila. Konstantno se uspoređujemo s drugima, slabi smo na komentare okoline. Sretni smo kad nas hvale, nesretni kad nas kritiziraju. Često živimo po modelima koji su nam drugi zadali. Nosimo odjeću koja je moderna da budemo in, čitamo popularne knjige da ne zaostajemo u razgovorima, gledamo filmove sa 5 zvijezdica jer piše da su dobri. Jedemo što nam govore da jedemo jer je zdravo. Ne jedemo što nam govore da ne smijemo jer je nezdravo. Jedva čekamo blagdane, rođendane, godišnjice da se opustimo od ludila i kaosa svakodnevnog života. Radimo što od nas očekuju roditelji, dečki, cure, prijatelji, žene, muževi, šefovi. Završavamo škole, upisujemo fakseve, štrebamo gluposti, ubijamo se tražeći posao, ubijamo se radeći posao - jer moramo nekako preživjeti. Proklinjemo one koji imaju više, ne vidimo one koje imaju manje. Kukamo, plačemo, molimo, čekamo, nadamo se....a vrijeme leti pokraj nas. A di smo mi u svoj toj strci nestali? Ne vidimo se.

Ja vam mogu reći kako jedem, mogu vam reći kako vježbam - mogu vam pisati svaku minutu svoga dana ali... to je moj svijet. Dugo sam radila na sebi da bi ušla u njega. Moj jelovnik vam možda neće odgovarati, moje vježbe možda nećete osjećati, moj način života izgledat će vam nedostižan. I on i je nedostižan za vas - jer imate svoj.

Sklad uma i tijela je nešto što se ne postiže preko noći. Potrebno je puno zapitkivanja, razgovora sa sobom, malo samokontrole na početku i jaka volja za promjenom. Svatko od vas je individiua sa svojim stanjem svijesti. Ne razmišljate kao ja i ne vidite ovaj svijet kao ja. Da razgovarate sa mnom, pomislili biste da se mučim i odričem, da ne uživam u životu. Naprotiv dragi moji, ja plovim kroz njega. Ono što je vama čokolada, čips, kokice, večer pred tv-om, alkohol, cigarete, ne znam šta već...meni su tanjur pun povrća, domaći raženi kruh, posni sir, dobar svakodnevni trening i duge šetnje na svježem zraku s nekom dragom osobom ili sama, čitanje motivirajućih knjiga, razmišljanje....uistinu je tako, to je ono što me ispunjava

Ne, nisam ja luda, a niste ni vi. Što uopće znači biti lud, normalan, lijep, ružan, uspješan, neuspješan, mršav, debel, dobar, loš, bogat, siromašan? Sve je relativno i ono što vi jeste i što trebate biti samo je vaša stvar i vaš osobni cilj, i rekla bi...vaš smisao života.

Ne mučite se sa teretanom ako ju ne volite, ne grickajte taj kupus ako vam se gadi, ne pokušavajte izgledati kao netko drugi da bi vas prihvatili, ne slušajte sve što vam kažu..ta neusklađenost sa sobom neće vas dovesti nigdje ma koliko se god trudili. 

Vjerujte sebi, upoznajte se. Zapitkujte se. Istražujte. Ne gazite tuđim utabanim stazama, nađite svoje ciljeve, svoje gušte, svoj put..i uskladite se sa srcem. Onda će se i tijelo uskladiti, to je jednostavno prirodno. Um neće tražiti ispunjenje u hrani, a tijelo će vapiti za kretanjem. Život nije mučenje, život je igra - a vi ju vodite, ne zaboravite to, bit će vam žao kad shvatite da je kasno.

Pozdravlja vas Gymka ;)