Nikad nisam previše promatrala ljude oko sebe. Hodala bi gradom zadubljena u vlastite misli gledajući u prazno ili u pod. No, trebalo je jednom i dignut tu glavu... i proučavajući taj svijet zadnje vrijeme malo pomalo došla sam do jednog zaključka, i to lošeg zaključka. Naime, ljudi - mi smo sve deblji. Ne ugodno popunjeni - debeli. Ne ni "obično debeli" - nego "američki" debeli. Obraćam se onima koji će se u tome prepoznati, sve u dobroj namjeri...
Imamo prirodnu hranu. Imamo savršenu prirodu. Imamo čisti zrak. Nemamo - volje. Kažete nemamo vremena, a ne volje? A ne, ne, IMAMO vremena. Koliko vremena provodimo ne radeći ništa korisno - recimo zureći u tv? Ajmo uzet bar pola sata od toga i napravit nešto korisno. Kažete da nemate vremena za planiranje jelovnika? Puno toga u životu planiramo i ta planiranja traju čak i više od ovog, mnoga čak i propadnu - a ovaj plan vam doslovno može spasiti život. Kažete da nemate vremena za više obroka tijekom dana? Nitko od vas ne traži da od svakog obroka napravite gozbu od 2 sata. Gricnite nešto malo i nastavite dalje. I na kraju, kažete da jednostavno volite jesti? Ja volim jesti. Obožavam. Ali još više od tog trenutnog zadovoljstva volim svoje tijelo jer nemam drugo. I taj osjećaj lakoće dok hodam, i sreće kad potrčim ili kad se popnem na 12. kat svoje zgrade, a da ne ostanem bez zraka. Vi ne volite jesti - vi nešto zamijenjujete tom hranom. Vi nešto ispunjavate tom hranom. Razmislite o tome.
Radim u teretani. Svjedok sam mnogih ljudi koji su došli pokislog lica na mjesec dana, vukli se od sprave do sprave i potvrdno kimali na moje savjete, mislima negdje daleko od mene, mojih smiješnih govorancija i tog, po njima, čudnog prostora nabrijanog egom površnih ljudi. U očima sam im mogla procijenit da se više neće vratiti. I nisu.  I neki dan vidim jednu takvu u gradu, još i deblju nego prije...
Ne mora to biti teretana. Imate noge. Bacite taj daljinski iz ruke, čekat će vas i kad se vratite kući. Hodajte. Trčite. Mahnite autu kad izlazite i prošetajte. Zaboravite lift i krenite stepenicama. Neka svaka stepenica bude novi izazov. Udahnite svjež zrak. Pogledajte te boje voća i povrća, osjetite taj miris. Naviknite se na okus vode, nemojte misliti da ga nema. Čitajte deklaracije, a ne Mile i Tene. Učite što više, a najviše - o sebi. Zapitajte se gdje je ta rupa u vama, jer ona postoji. Sigurno. I nećete ju ispuniti hranom - napravit ćete ju još većom. Provjereno.
Nije sve u estetici, ona dolazi kasnije. Osvijestite se ljudi - zdravlje je najjeftinije dok ga imamo, a najskuplje kad ga izgubimo. I kad to napokon shvatite, probudite se i krenete - ja vam želim da uživate u svakom koraku ;)