Često me nečiji post na forumu potakne na pisanje, ovaj put inspiracija je potekla od Ann i njenog osvrta na žensko poimanje brige o vlastitom tijelu koji je zaslužio moj pljesak iz razloga što je - rijedak i u većini slučajeva krivo shvaćen.
Ovaj blog post mogla bi nadovezati na "Sajam taštine" kojeg sam napisala prije par mjeseci, kao i sada, potaknuta jednim drugim postom, iako sa suprotnim predznakom za razliku od ovoga :)

Ne znam zašto je to tako, ali vanjski izgled je danas, koliko god se činio precijenjen, po meni zapravo podcijenjen. Zar je loše izgledati dobro? Brinuti o sebi, o svojem tijelu, paziti na prehranu, trenirati se, kretati se? Znači li to da smo mi koji to radimo površni, da više pažnje posvećujemo onome "izvana" umjesto "iznutra"? Znači li to da smo manje kvalitetni kao osobe? Jer "ljepota dolazi iznutra" i ukoliko smo prepuni pozitivnih kvaliteta drugi će nas voljeti zbog toga, a ne zbog vanjske fasade koja je usput, prolazna. Zašto bi se brinuli o kili više ili manje kad već imamo obitelj, muža smo uhvatili, dječica su tu, imamo već koju godinu, dobro nam je, volimo fino papati, život je jedan, ko je lud da trči okolo kad je kauč tako mekan i film napet, a vani pingvini šeću...

Ljubav prema sebi ponekad se krivo shvaća. Sad ne govorim onoj egoističnoj, uzvišenoj opsesiji sobom, kada su drugi ispod, a mi iznad. Govorim o onoj uravnoteženosti uma i tijela, kad se dobro osjećamo u svojoj koži, kada zračimo zdravljem i energijom, kada smo ponosni na sebe i svjesni da smo u ravnini sa svim ostalima, da nismo ni bolji ni gori - da smo upravo takvi kakvi jesmo i kakvi bi trebali biti. No, možemo li biti takvi ako po cijele dane ležimo, sjedimo, tamanimo prazne kalorije ne hranivši tako ni tijelo ni um? Ako hranu doživljavamo kao poziv za pomoć jer ne vidimo drugog izlaza? Ako kukamo i plačemo nad svojom sudbinom jer neki drugi "mogu jesti sve što požele"? Ako se uvjeravamo da smo unatoč svemu tome zapravo super osoba i da je to jedino na što bi netko poseban trebao obratit pažnju, jer je to jedino bitno? Dok god se u nešto trebate uvjeravati, to nije to. Koliko si puta kažete "Ma pojest ću to, znam da ne smijem ali koga briga, ko me voli, voljet će me i sa 30 kg viška". Hoće, ali hoćete li vi voljeti sebe? Iskreno? Koliko dobro ćete se osjećati tako, koliko dobro se osjećate nakon što se to pojeli? A pojeli ste i jučer, i prekjučer..i prekprekprek...Koliko dobro se osjećate nakon što prođete 20 stepenica i uspušete se ko parna lokomotiva? .....

Moja definicija ljepote je - ravnoteža. Ona izvire iz svakog koraka, iz sjaja u očima, iz životne energije koja iz nekog zrači. Kada netko voli sebe, to se vidi, kao i suprotno, nezadovoljstvo se ne može sakriti - otkriva se u svakoj riječi, gesti i pokretu. Možete li uistinu drugima dati najbolje od sebe ako ste sami sobom nezadovoljni? Loše je očekivati od drugih da nas usreće i neprestano uvjeravaju u našu posebnost - to moramo naučiti sami. Cijeli ovaj ludi svijet bio bi puno bolji kad bi ljudi bili zadovoljni sobom, sve loše proizlazi iz neravnoteže i nesposobnosti ljudi da u sebi pronađu cjelovitost. 
Zašto bi se zapustili s godinama, što su uopće godine? Usporava se metabolizam? Možda malo ali najviše ga sami usporimo. Nemamo vremena? To ni sami ne vjerujemo. Previše volimo slatko i nebi mogli bez toga? Navika. Ljudi koji se bave svojim tijelom površni su i plitki? Neki možda i jesu ali takvih ima svugdje, odbacite predrasude i upoznajte ljude. 

Tijelo koje imamo nije zaslužilo da ga se tretira kao usputnog gosta. Kroz godine mijenjamo svoj karakter ali ono je stalno tu. Drži nas na životu. Drži li vas vaša suosjećajnost i vaša dobrota na životu? Ne, za to su zaslužni vaše srce, vaši organi, vaš mozak....sav taj divan svijet unutra kojeg ne vidimo ali koji 24 h na dan radi ko blesav da bi se mogli zvati stanovnikom ovog svijeta. Možete li zamisliti sva čuda koja se tu dešavaju? Sve te stanice, hormone, enzime, procese, mišiće...nije li to...čudesno? Toliko rade, a vi na to ne obraćate pažnju. Odmahujete rukom kao da nije bitno, imate važnijeg posla, oni će se već snaći i sami. Kao da su kile bitne, bitno da ste vi dobra osoba. Guess what? Snalazit će se oni sami sva manje i manje - kad pukne i dođe do zdravstvenih problema, lupat ćete glavom u zid jer se niste sjetili ranije. Treba li doći do toga? Nije li mudrije pozabaviti se uzrocima umjesto da neprestano rješavamo posljedice?

Neki dan na tv-u je bio tip koji je došao do nekih 300-tinjak kg. Ok, ekstrem ali poslužit će kao krajnji primjer. Kraj je srećom bio sretan, ali put kojeg je morao prijeći do toga bio je sve samo ne zabavan. Zašto se i kako doveo do toga? Loše djetinjstvo, problemi sa ocem - utjeha u hrani - čest slučaj. Je li hrana stvarno rješenje problema? Rješavaju li se oni kad se obrok završi? Ne, problem je ostao, a gomila se još jedan. Ne dopustite da vam hrana postane najbolji prijatelj ( u smislu da se njoj obraćate za pomoć kad treba) - za to imate druge ljude i - sebe. Svaki zalogaj traje kratko, svaki obrok malo duže ali opet prekratko da biste se osjećali bolje. Nije li bolje rješiti problem i osjećati se bolje dugoročno nego vuči ga za sobom i rješavati ga - na mahove? Posvetite se sebi, rješite problem, dajte si priliku!

Nije loše htjeti izgledati dobro. Nije površno svakodnevno vježbati i pravilno se hraniti. Nije sramota voljeti sebe. Nije nemoguće promijeniti navike. Nije smiješno truditi se biti što privlačniji svom partneru....

...nije pošteno zaboraviti na svoje tijelo, ono je hram naše duše - a kakvi će biti njegovi temelji ovisi samo o vama ;)