Voljela bih vam reći da je sve ovo lagan posao. Gubljenje težine, jačanje tonusa mišića, oblikovanje tijela, vaganje između sladoleda i posnog sira....ali nije, sorry...

Ovaj tjedan sam dušu ispustila na treningu. I inače je ispustim al tjedan je bio gadan. Dotukla me vojska kolača. Da,da..krenulo je u nedjelju. Teta je majstorica za torte i kolače, druga teta također, baka je napravila kroštule za umrijet, mama savršen kolač od višnje, a o štrudli od sira da ne govorim. Normalno, nisam ih mogla razočarat.

Nedjelja je kliznula na ponedjeljak, ponedjeljak na utorak, utorak na srijedu. U četvrtak sam rekla dosta. Držala sam se do popodne dok mi moj dragi braco nije donio tiramisu na posao. To se nije moglo odbit - ni braco, a bome ni tiramisu :D.

Danas mirujem. I mislim si - oću li ikad moć ispustit ta željeza iz ruku i nogu, a da mi dupe ne ode svako u svoju stranu, i nizvodno prema podu? Ili da mi hlače nakon sjedenja ne ostave crtu posred trbuha ko da me netko prepolovio pa loše zaljepio natrag? Ili da mi ruke ne slijede smjer vjetra? Hoću li ikad moći višesatno pedaliranje po bicikli uspješno zamijenit pedaliranjem po daljinskom u teškoj horizontali? Ili između one šume od brokula i pizze izabrat ono drugo, a da me vrag na lijevom ramenu ne poteže za uho? Kratko je trajalo to razmišljanje - neću.

Život me nagradio mnogim lijepim stvarima. I zahvalna sam na tome. Uistinu, svaki dan. Imam predobru obitelj. Predobre ljude oko sebe, prijatelje, poznanike. Zdrava sam. Školovanje sam privela kraju bez greške. Radim posao koji volim i jedva čekam svaki novi radni tjedan. Sretna sam, stvarno....

...a geni, geni su takvi kakvi jesu, kod je zapisan. Gledam baku, da,da krivac je ali i nju je netko zeznuo, ko zna dokle seže ta grana - di je taj da ga klepim :D

Imala sam svakakve faze, faze debljanja, faze mršavljenja, faze nošenja majice oko guze ljeti i zimi...faze krivog vježbanja, faze dobrog vježbanja. Faze sjedenja. Faze ležanja. Nekad sam ja postavljala pitanja na koje sada odgovaram. Nekad su mene mučile iste dileme koje sada smatramo smiješnim. Nekad sam ja mahala sa ružičastim bučicama od pola kile i tresla se od straha od pogleda na velike sjajne metalne utege -- ne, nisam se htjela probuditi kao zvijer sljedeće jutro :D

Sad je dobro, sve je na svom mjestu. Informiranje je učinilo svoje, a vizualizacija i volja da je izrealiziram dovele su me tu di jesam. Pomoglo je i shvaćanje i prihvaćanje da mi nema druge ako želim biti zdrava i izgledati dobro - kukanje nigdje nikog nije dovelo.
Ne, nije lako. Borba sa samim sobom najteža je borba...ali je najisplativija. Sve to zahtijeva puno truda i odricanja, a ponekad i nerazumijevanja okoline. Čak i kad postane način života. Ali isplati se.

Neću vam reći da je lako. Ali pitat ću vas nešto. Sjetite se.. kad ste zadnji put napravili nešto malo teže, nešto čime ste sami sebe iznenadili? Nešto za što ste mislili (a i drugi oko vas) da nikad nećete biti sposobni napraviti? Kako ste se osjećali nakon toga? Kao - pobjednik? :)

Ne klonite u svoj kauč. Ne gnjurite nos u vrećicu čipsa. Ne pokrivajte ogledalo. Ne proklinjite obiteljsko stablo što se baš na vašu "granu" sve hvata...dosta!
...uzmite alat koji ste dobili u svoje ruke i napravite remek djelo ;)