Kroz nekoliko zadnjih desetljeća donio bih svakih godinu – dvije odluku počet sa treningom ali bi svaki put već nakon prvog, eventualno drugog treninga odustao, a koji put ne bi niti završio taj prvi trening!

E pa mislim da je razlog bio taj što bi zaboravio da je prošlo 5, 10, 15, 20,… godina od kad sam zadnji put ozbiljno trenirao i da ne mogu nastaviti samo tako kao da nije bilo nikakve pauze između, kao što sam i zanemario da je i moje tijelo u međuvremenu 5,10,15,20… godina starije.

U raznim časopisima, na portalima, forumima pa i od poznanika i prijatelja možemo čuti kako treba trenirati. Svi sve znaju , koje vježbe treba raditi, koliko ponavljanja, koliko serija, koji dan koju grupu mišića itd. Sve je to ok i ne želim ovdje nikoga omalovažavati, ali da li je to stvarno za nekog početnika? Bez obzira da li se netko nekad bavio športom ili nije, ako nije trenirao godinama onda je početnik jer tijelo treba tek naviknuti na opterećenja koje zahtjeva trening  i to postepeno!

Savjeti tipa „3 serije od po 8-12 zgibova“, kao što često možemo pročitati, nisu baš prikladni za nekog četrdeset godišnjaka koji nije od zadnjeg sata tjelesnog odgoja u školi nikakav šport prakticirao.

Možda ti savjeti nisu loši ali za koga su? Zašto sam ja često odustajao? Upravo zato jer sam si zacrtao nekakve treninge koje nisam mogao odraditi pa bih odmah još u toku treninga odustao ili bi ga donekle odradio, ali bi sljedećih dana imao takvu upalu mišića da jednostavno ne bi imao volje sljedeći trening odraditi i samim time bi moja 'športska karijera' završila odmah u startu.

Jedna druga jako bitna stvar je ta da čovjek koji se nije bavio godinama športom (ili se nije uopće nikad bavio!), ne samo da mu tijelo nije pripremljeno za napore nego nije niti mentalno spreman, a to je jako bitna stavka. Jednostavno nemamo radnih navika (mislim na onaj dio navika koja se tiču treniranja). Dakle da bi uopće počeli redovno trenirati moramo se naviknuti da nam treninzi postaju svakodnevni dio života jer jedino tako ćemo postići nekakav rezultat, a to nećemo sigurno ako se odmah u startu 'ubijemo' od treniranja ili ako pokušavamo neke vježbe koje onda ne možemo odraditi pa nam odmah 'padne glava' i odustanemo jer 'to nije za nas'!  

Kad sam to shvatio i počeo treninge planirati tako da sam radio serije i ponavljanja ispod svojih mogućnosti onda su mi treninzi postali zabavni, a samim time nije mi bilo teško da ponovno odradim trening za dan-dva jer sam jednostavno znao da to nije teško i da ću brzo završiti pa ako mi se i nije dalo, sam sebi bi rekao: „Ma idem to odraditi, ionako nije nešto teško a za 10-15minuta sam gotov!“

Da pojasnim: Ja sam npr mogao napraviti 10 sklekova. Ako sam malo stisnuo mogao sam i 15-20 ali onda sam se već umorio i da sam išao raditi nekoliko serija od 15-20 sklekova, ubio bi se od treniranja a i pitanje da li bih uspio odraditi sve serije do kraja!

Dakle ja sam odlučio raditi serije od samo 5 sklekova! Pa tako 10 serija. Između serija, napravio bi malu pauzu od ca. 1 minute pa opet 5 sklekova. Tih 5 sklekova ne bi niti osjetio, tek tamo negdje oko osme serije počeo bi se malo naprezati. I tako sam odradio 10 serija od pet sklekova bez problema i u dosta kratkom vremenu.

Isto bi tako sljedeći dan sa čučnjevima. Bez forsiranja, nekoliko serija sa manjim brojem ponavljanja i par trbušnjaka pa sjedeći dan ponovno sklekovi.

Treninzi su mi bili kratki i 'bezbolni' ali ipak sam nešto radio i malo se naprezao, a samim time  nije mi ih bilo teško raditi. Ono najvažnije za početnika je to da sam se na taj način privikavao mentalno (pa i fizički) na redovno treniranja. Na lak i zabavan način treniranje je počelo biti sastavni dio mog svakodnevnog života! Svakih tjedan-dva malo bi 'podigao ljestvicu' pa nadodao broj ponavljanja.

Nakon nekog vremena kad nam trening postane ne samo dio života nego, mogao bi reći, smisao života onda se možemo i 'ubiti' od treniranja, a do onda pomalo bez žurbe i uvijek slušati svoje tijelo!

Objavljeno 27.03.2015.