Dakle. Ja am vam tipična žena koja se uljenila. Ustvari, još je gore što sam prije zapravo bila komad, bez lažne skromnosti. Prije tri godine sam rodila i raskvasila se. Nema bolje riječi od te - raskvašeno. Lažu svi oni koji govore da "ne brini, natrčat ćeš se još za djetetom pa će se kile rastopit SAME OD SEBE". Pih! Ne samo da sam trčala za malenom, ponekad sam se čak znala i zadihati. Onda sam od silnog umora pojela krafnu. I malo je zalila karamelnim sirupom. I, naravno, sve to zakamuflirala šećerom u prahu.
Ok, lagala bi kad bi rekla da sam zapuštena kućanica. Ustvari, još uvijek prilično dobro izgledam, ali nekako mi se sad više upucavaju stariji muškarci. Ok, dedeki. I to uglavnom oni koji rade u autopraoni pored koje žurno prolazim svakog jutra kako bi na posao stigla na vrijeme (ili bar ne zakasnila više od pola sata i na taj način izbjegla direktora) na posao i ulijepšavaju mi tmurne ponedjeljke svojim krezubim osmjesima i povicima "Mmmmm, koje tijelo...". Kad bolje pomislim, samo me jedan komentira. Pogađate, onaj najstariji i s najmasnijom dugom kosom. Rijetkom dugom kosom.
Sad... Nemam nikakvu namjeru oplakivati stanje do kojeg sam se dovela sama, a to je lagana depresija i nezainteresiranost. Dugo sam bila uvjerena da imam neki poremećaj, jer sam pola sata puna elana, pa nakon toga me dva sata prolazi volja za životom. Mhm. Postavila sam čak i dijagnozu; manična depresija. Na kraju se pokazalo da me 30-minutni entuzijazam drži za vrijeme probavljanja Domaćica, toasteka sa sirekom i špekecom i majonezom, Munchmallowsa i sličnih nebeskih užitaka.
Pa sam i odlučila; bacam sve kerefeke. Da, uključujući s krafnama. Ne brinite, sirup od karamela sam već smazala. Sutra idem trčati po kvartu (to bi počela već i prije, ali se užasavam slike kako bi me mogao proganjati neki pas, pa sam danas nabavila "Dog-stop", neke vrste repelent u spreju za pse - dakle, trčat ću naoružana). Zanimljivo je da otkad se ne bavim ničim u životu osim brigom za dijete i poslom, postala sam puna fobija. Ali o tome neki drugi put.
Osim trčkaranja i smanjenog unosa balasta, potrudit ću se piti sve one  "blagotovrne" kineske čajeve bez kalorija (i ukusa). E, da - i radit ću vježbe za dupe. I trbuh (ustvari, ono plutajuće tkivo ispod grudi jest trbuh, ili?).
U svemu tome postoji samo jedna stvar koje se neću odreći. Pušenje (ne, nije riječ o kama-sutra disciplini, pričam o nikotinu i sl.). I to ne zato, jer ne bi mogla prestati, nego iz razloga što u to doba recesije ne želim biti razlog da nam TDR propadne. Vjerojatno sam njihov najvjerniji potrošač i pravi mali patriot - "kupujmo hrvatsko", zar ne?).
Svjesna sam rizika i svega što pušenje nosi, ali u to doba odricanja (ne mislim na recesiju) ne bi mogla podnijeti da mi se oduzme još i moja oralna fiksacija (opet je riječ o cigaretama. Nismo na Smokvici).
Evo, to bi bilo to. Držite palčeve. Sutra se javim kako je bilo i da li onaj sprej stvarno radi posao.
Joj, zaboravila sam spomenuti koji mi je cilj; i ja želim imati prije&poslije sliku, pa da ju stavim na TV (još uvijek imam onaj stari s katodnom cijevi, pa nam služi kao ormarić - hebiga, mi smo obitelj neprilagođenih :D).
Pozdrav do sutra (ili preksutra - ako ću imati musklfiber i u prstima).

Objavljeno 03.09.2009.