Čitam danas u Večernjem listu kako za djecu igra nije ništa manje važna od škole, a gle paradoksa, upravo s početkom škole igra odlazi u drugi plan.

Tako mi je pala na pamet misao da neka vrsta igre nije ništa manje važna ni za odrasle. Već sam se bila raspisala na temu fizičke aktivnosti i njezinoj važnosti u našim životima; kako i koliko svima pomaže da budu zadovoljniji i uspješniji u drugim područjima života.
Ako tjelovježbu shvatimo kao igru, dokazano ćemo od nje imati više koristi, nećemo izvoditi serije u grču, nego opušteno, a samim time i pravilno. Pametni vježbači uvijek se, barem u jednom trenutku treninga, upravo dobro zabavljaju. Suvremena psihologija, piše u Večernjem, čak preporučuje odraslima da se opuste upravo u aktivnostima koje su nalik dječjoj igri.
Naime, danas se pojam tjelovježbe često veže uz naporno treniranje, samo i jedino monotono dizanje utega, trčanje do iznemoglosti; koraci se broje pedometrima, a učinak tjelovježbe (koje li zablude!) količinom proizvedenog znoja. Takve iskrivljene slike najčešće su razlog vrlo brzom odustajanju od svakog vida fizičke aktivnosti i prepuštanju sjedilačkom načinu života  i nakon 8 ili više sati provedenih za uredskim stolom. Suvremena "Instant Generacija" ne priznaje poznati moto i poslovicu da "ni Rim nije sagrađen u jedan dan", pa u svim sferama svog života sklona je dobivanju instant rješenja i rezultata. Prečesto se baš u pristupanju nekoj rekreativnoj aktivnosti(fitnessu, aerobiku, teretani) koristi riječ "moram", a premalo "hoću". "Morati" je u gotovo svakoj situaciji pogrešan pristup i uglavnom ne donosi neke značajnije rezultate; dok je "Htjeti" put koji vodi do uspjeha. Tek kada se osoba svojevoljno odluči baviti nečim i pritom uživati, rezultati dolaze sami od sebe.
Ljudi su i ovdje poremetili vrijednosti, a riječ "fit" krivo interpretirali.

Znate li koliki se koraci naprave u bezazlenoj igri lovice ili skrivača, a sve bez brojanja tih istih koraka i unaprijed određene satnice koju se mora "izdržati" da bi tjelovježba bila "odrađena"
Ne kažem ja sada da odrasli moraju frikovski podjetinjiti i svaki dan naganjati jedni druge po kvartu. Igru primjereniju svojim godinama odrasli ipak trebaju poticati i isto tako u njoj sudjelovati. Moj tetak i njegovi dečki, ekipa njegovih vršnjaka-pedeset i neštogodišnjaka,na primjer, svaki tjedan barem jedanput se okupe i igraju nogomet na malom stadionu za rekreativce. Moj susjed i njegova supruga, također u 50-ima, svaki vikend zajedno voze bicikle i otkrivaju neke nove rute i slijede jedan drugoga poput zaljubljenih tinejdžera. Šta fali iskoristiti miran dan bez vjetra i raspaliti partiju badmintona s najboljim prijateljem/prijateljicom?
  Di ćeš bolje aerobne aktivnosti od neke zabavne igre, sa striktnim pravilima ili bez njih, s loptom ili bez. Skupljanje kestena po šumi s društvom isto se računa, A onda poslije potrage sve skupljeno blago lagano na vatricu i dok se kesteni kuhaju ili peku zaplesti se u razgovor s prijateljima, pripremiti neki topli napitak i zapjevati. Da ne kažem koliko će bolje takvi samostalno skupljani kesteni bolje prijati od kestenjarovih.

Te aktivnosti koje spontano dođu ne treba smatrati gubitkom vremena; već običnu šetnju uz malo mašte možete pretvoriti u zabavu. Gledajte profesionalne sportove na televiziji i inspirirajte se pokretima i pravilima na kojima se oni zasnivaju. Ne mora uvijek sve biti (pre)ozbiljno i uštogljeno da biste natjerali mišiće na rad.   :)  ;)

Objavljeno 13.09.2009.