"Ljubavne rucke" :)

Sve je to super, al' meni te rucke nisu oko stomaka i struka, vise je nize, prema kukovima pa prema dupetu, neko totalno awkward nedostupno mesto, kao sto rekoh - nit' je sredina nit' je donji deo tela.

A i ja bih voljela kad bi nam otkrili tu "TAJNU", draga! I meni slabo šta full pali...A to je stvarno kriticno podrucje, slazem se s tobom + smetaaa užaas!!

meni se to zamjetno smanjilo, naravno nije još kako bih htjela, daleko od toga, ali u nižim hlacama ne ispada-ako pitate druge ljude, meni se cini da malo da još, ali sigurno manje. Kako se to desilo neznam, moji treninzi su utezi-oblikovanje tijela i to + u gotovo svim pauzama vijaca do minute. Mislim, a moguce da sam u krivu, da nema neka posebna vježba za to, eventualno plankovi-možda, ali ja ih ne radim, nego da ovdje najviše naprave kompleksne vježbe koje pogađaju i leđa, deadliftovi, good morning i to. To velim samo po dojmu, primjecujem na sebi da kako su mi leđa sve "bolja" tako i to napreduje. Te kompleksne vježbe su najbolja opcija za apsolutno sve, po meni

Ma jedino rjesenje je da se zdravo hranimo, krecemo, a ono sto nam je Bog dao da ne mozemo popravit.... S tim se jednostavno pomirit'.....Il' operisat' ka Karleuša

ma imam, nije to još kako treba , ima posla ali stvarno mislim da je moguce reducirati nekim dinamicnim treninzima. i za tebe neznam, ali Morrighan izgleda odlicno tako da možda to nije baš taaak strašno kako opisujete

ja ih imam taman da se moja patuljcica ima za kaj držati! jerbo, najebo bi da se sam za *** drži

Ne bih rekla da se šališ sa prvom recenicom, ni smajlic ti se ne šali na kraju Ali cak i da se šališ i da ti ne misliš tako vjeruj mi da mnogi, mnogi tako misle i zbog toga sam se i ubacila. :)

što hocu rec....ljuti me što su ljudi toliko nesvjesni svojih mogucnosti i toliko pomirljivi sa tzv "sudbinom", odnosno time "što im je Bog dao", ne samo u pitanjima vezanim uz tijelo nego i u ostalim aspektima života...necu ulazit dublje u te stvari jer nije ni mjesto za to nit mi se da filozofirat...ali ono što vidim i cujem uokolo svaki me put natjera na razmišljanje da nije ni cudo na što nam svijet lici i kako nas je lako muljat kad smo ionako ko zombiji.

Postoje genetski limiti, postoje neke fiziološke stvari koje ne možemo promijenit, sve ono što nas cini razlicitima - ali to ne znaci da cemo se pogledati u ogledalo, naci nešto što nam baš ne odgovara i željeli bi to smanjit/povecat i rec "ah, to mi je dano, šta sad, moram to prihvatit kad se vec nisam rodila sa tim". Problem je što cesto ljudi ne znaju stvari nazvat pravim imenom. Jake noge su ustvari noge punih masnih naslaga, široki kukovi su ustvari normalni kukovi prekrivenim slojem masti...nije to dano, to smo si sami dali

Da ne duljim..got the point? Treba bit svjestan vlastite genetike i svojih mogucnosti ali to zahtijeva vrijeme da uopce upoznamo koje su naše mogucnosti. Postoje stvari na koje ne možemo utjecat i s kojima se stvarno moramo pomirit, postoje one na koje možemo malo utjecat i one na koje možemo potpuno utjecat. Na vecinu toga možemo utjecat pravilnom i ciljanom prehranom i treningom. Treba samo nac takvu prehranu i takav trening koji ce odgovarat baš nama, odnosno kojim cemo najbolje iskoristit ono što nam je zadano i postic maksimum od samoga sebe. Ako odustanemo na pocetku necemo nikad saznat do kuda možemo stic - i kako stvarno izgledamo ispod svih tih nepotrebnih slojeva

Ako netko ima jako naglašen oblik pješcanog sata, odnosno sklonost nakupljanju masnog tkiva u donjem dijelu tijela - to ce uvijek bit tako. Ali opet - je li rješenje pomirit se s tim ako to ne želimo i vjecno nosit tonu masti na tim dijelovima opravdavajuci se da je to dano? Ne, rješenje je naci prehranu i odgovarajuci trening koji ce riješiti taj problem. Oblik pješcanog sata ce ostati ali ce to biti jedna lijepa figura, cvrsta i fit.....istina, ako se vratimo na stare navike, vratit cemo stari oblik ali...to je onda neka druga prica... :)

Opet sam se raspisala, a mislila sam par recenica napisat


Edited by Gym_girl

Draga moja, ma kužim ja što ti hoceš rec  I naravno da znam o cemu pricaš, bilo bi cudno da ne znam nakon svih onih privatnih porukica 

Naravno da je ljubav prema sebi na prvom mjestu - to stoji i to je najbitnije. Da se u cijelom tom procesu covjek osjeca dobro jer zna da ide prema necem boljem. I kad situacija nije najbolja, i kad se osjeca loše u svom tijelu, i kad bi š00 stvari promijenio....da je svjestan da je svakim danom korak bliže svom cilju i da zagrize još jace - a cijelim tim putem voli sebe onakvog kakav je u tom određenom  trenutku. Ali ono što je bitno u cijeloj toj prici i to što sam htjela rec je - ako nismo necim zadovoljni i želimo to promijenit radi nekog svog razloga - ne se vadit na raznorazne izgovore nego krenut. Ljudi prebrzo odustaju, premalo vjeruju u sebe - previše vjeruju u ogranicenja, u neke svoje limite, u sve što drugi govore. Ni sami nisu svjesni do kud mogu ic ako malo potegnu jace.

Voljeti sebe i prihvatiti se sa svojim vrlinama i manama je super ako smo zaista sretni tako i ako nam popravljanje tih mana, tjelesnih ili drugih, nebi ništa bitno donijelo. Samo cesto sami sebe uvjerimo da smo sretni tako, a ustvari negdje duboko nismo - jer vjerujemo da ni ne možemo bolje, da smo osuđeni na ono što imamo...i tu je problem. Stagniramo iz neznanja i iz straha od nepoznatog.

Zašto ne težiti najboljem? Zašto se pomiriti sa manje kad možemo imati više? Jer nam je sudbina takva, neki drugi su se jednostano rodili sretniji? A hmmm......dobro ako tako netko hoce misliti...

Ja necu


Edited by Gym_girl