Upoznavanje :)

Nismo uvijek, ali možemo se truditi biti u većini vremena pa ćemo malo pomalo doći i do uvijek, možda :) ali ako ne probamo nećemo ni znat.

Meni je to sve jasno što pišeš. I sama sam tako funkcionirala nekad, i funkcioniram još uvijek kod nekih stvari. Ali sam i, s druge strane, dosta puta uspjela preokrenuti neku situaciju - i to izvan svake logike da bi to tako moglo biti s obzirom na činjenice - samo svojim ustrajanjem, mislima, očekivanjima....bez diranja drugih.

Eto, zato pišem....svatko ima neke teške situacije, u različitim područjima života. I ja ću pisati 100 puta ako treba, jer tako razmišljam i uvjerila sam se puno puta, a na drugima je da sami odrede koliko im to odgovara - treba krenut od sebe, ma koliko god situacija bila komplicirana i koliko god logično i opravdano bilo lopticu bacit na drugu stranu.

I da, ne ide ni meni uvijek. Ali mi ide puno bolje nego prije...

belfegora, ne kažem da je tako ali samo malo razmisli - da li ti zbilja makneš fokus s hrane? Da li ITKO od nas miče fokus s hrane Jer ja ponekad brijem da, govoreći kako me nitko ne razumije i podržava i tako već godinama, konstantno kreiram i kreiram takvu priču. Jer očekujem da će tako biti, kod ljudi općenito, a pogotovo kod onih koji su već to svoje ponašanje opravdali kroz sve te godine tupeći svoje.

I tu se opet vraćamo na ono JA na koje si posve opravdano svalila pola krivice

Da, bilo bi divno kada bi se svi ponašali tako kako mi hoćemo Ali da je tako, kako bi skužili na čemu treba raditi, kako bi vidjeli di još "štekamo", kako bi se razvijali dalje...

Ja počinjem nekako sve više cijeniti takve situacije jer mi se tada upali lampica. Ok, ovo te cimnulo sad - zašto? Kakve još misli oko toga rojiš, kakva očekivanja, što je to u tebi da možda priziva ovako nešto...

Lakše je teret prevaliti na druge i čekati da se oni promijene. Ali teško će se promijeniti ako mi svojom promjenom ne izazovemo promjenu u njima. Pa ćemo onda reći "eh, najbolje tako, svi će ostali ostajati takvi, a JA moram radit i mantrat ko konj da bude bolje". Da, želiš li to, da....i nek to sve postane igra, a ne mukotrpan rad...

Cure, zvučat će možda glupo ali tko shvaća shvatit će, ako ne sad, onda kad mu to sjedne - zahvalnost je čudo. Pokušajte se pomicati sve više od tih starih obrazaca razmišljanja, očekivanja, strahova, nesigurnosti, potrebe da vas svih shvate....prema konstantnom stanju zahvalnosti na svemu dobrom što imate, jeste, što shvaćate, što volite i cijenite u tim ljudima...jer kad se fokusirate na ono što ne valja, općenito i na ono što ne valja na ljudima oko vas - to će stalno rasti, a vi ćete se vrtiti u krug.

Hvala na ovome i onome, i zašto volim ovo i ono, ili ovog i onog...praksa je to koja zahtijeva puno fokusa, vremena, rada...al brate mili, uvjerih se i sama puno puta, čuda radi. I opet kad poklekneš (što se i meni desilo sad neki dan sa mojom raspravom nakon dugo vremena) OPET kreneš s tim i sve se nekako smiri...

belfegora, kažeš da prakticiraš meditacije i te stvari, onda ćeš skužiti o čemu pričam I da, razumijem što pišeš i totalno se mogu uvuči u tvoje cipele i totalno vidim koliko si napredovala. Zbilja. A ti neki ostaci ostataka će jenjavati sve više....samo se trudi (da, TI se trudi i vidi što će biti u dogledno vrijeme) da nahajcaš te dobre emocije zahvalnosti prema mami, prema svemu onom što ti je pružila i svemu onom dobrom....prije će se smekšati tako, nego frustracijom koja se širi iz tebe...

Justanyone, easy, ista stvar - to "neće meni nitko određivati" samo priziva još više takvih Sounds crazy, ali da se nisam kroz sve ove godine na masi toga što pišem ovdje uvjerila na svojoj koži, ne bih ni tipkala sad o tome. Ne volim se hvatati za teoriju bez iskustva...



Vrijedi se poigrati...




Edited by Gym_girl - 09 Kolovoz 2018 at 09:20

Gym_girl wrote: Misliš da ja tako nisam razmišljala (i razmišljam) o svojoj? Pogotovo jer mi je bila i mama i tata pa sad ti zamisli taj emotivni utjecaj, ko priljepak sam joj bila od malena.....ja sam i jučer bila malo tužna nakon tog našeg razgovora jer sam vidjela da ona ima samo dobre namjere....ali sam opet ustrajala u onome što me čini sretnom, pa sam čak i rekla u jednom trenu "mama ja ću ić ća ako mi nastavite nametat svoje" ...pa je bila frka i odmah je rekla ok ok! Radi što hoćeš ali pazi se da se ne razboliš....eeehhh...dobra namjera. I moja je sa mnom prošla slično kao tvoja s tobom, samo ja nisam došla do faze anoreksije. Ali je vidjela svašta...i gladovanja, i rušenja, i sate i sate jahanja po sobnoj bicikli...ludilo...i znaaam da mi sve to što sad govori govori iz brige. Ali ljudi moji, ovo su sve takve gluposti.... I jednog dana ćemo bit svjesne toga...jer brate mili, umjesto da uživamo i družimo se mi se koljemo oko hrane. I to vrijedi s obje strane. Možda bi u razgovoru trebalo i to spomenut...

Gym, kod mene je kao i kod Belfegore. Nema vrištanja, samo pasivna agresija i nabijanje novaca na nos xD. Kako kaže: nisi sve dane mentalno jak

belfegora wrote: Ljudi moji, napisat cu ja jos puno vise, ali pocet cu od tog da sam beskonacno puta pokusala komunicirati. I tad to lijepo ide, u teoriji ona sve to podrzava i shvaca. I nisam ja prezahtjevna, ali sam nekompatibilna s njima. Ne jedem krumpir i peceno/przeno meso i kruh. Ne odgovara mi. Uglavnom u komunikaciji je ona super. sve razumije i podrzava. U praksi radi po svome. E sad, razlika izmedju posjeta na rucak i ovog kako ja odem je sto sam oko tjedan dana u njenoj kuci. Tako da nije to 1 obrok. To je 14 obroka. Bilo bi i vise da se bolje oko tog slazemo.

Kakvo je to onda podržavanje i shvaćanje, to je ništa drugo doli ubrzavanje tog razgovora :D

Ali dobro, ajmo sad izvrtit scenarij tog ručka....ona pripremi taj vražji krumpir i meso, kruh je sa strane. I ti si hoćeš skuhat neko povrće umjesto krumpira i kažeš - "mama, ja ću sebi skuhat povrće jer mi se baš sad jede nešto lagano, vani je pakao". Kruh ne jedeš i boli te briga što se o tome misli, a meso uzmeš jer nećeš propast od tog komadića :)

I što se desi - neda ti da skuhaš, ljuti se, svađa se, gunđa...što se tu desi? Ma što god da se desi - ti lijepo skuhaš, sjedneš, pojedeš, kažeš - "e baš si i ti mogla malo povrća uzet, super paše". Hvala na mesu, pusa bok, idem se šetat s dragim" :D

Ljudi moji, napisat cu ja jos puno vise, ali pocet cu od tog da sam beskonacno puta pokusala komunicirati. I tad to lijepo ide, u teoriji ona sve to podrzava i shvaca. I nisam ja prezahtjevna, ali sam nekompatibilna s njima. Ne jedem krumpir i peceno/przeno meso i kruh. Ne odgovara mi. Uglavnom u komunikaciji je ona super. sve razumije i podrzava. U praksi radi po svome.

Dobro je dok je(i jer je) Martina mogla sve to financirati :). Kako-tako. Ja ne dijelim mišljenje da sam ikom išta dužna. Ali popizdim na ono "Ja sam tebi platila....*insert necessity here*... I jednostavno popizdim na to da se moram svađati oko stvari koje imam jebeno NAPISMENO da je tako *facepalm*. Ali neeee..... što će ljudi reći? Neće te ubiti jednom.... Budeš ti uporan. Ali na kraju jako ispališ na živce. Jako. Jer ti jednostavno ne vjeruju čak ni da im kaže 10000 ljudi. I da...A bome je bitno i razumijevanje i te druge strane - zašto ne želi poslušati, kakva iskustva/uvjerenja/misli ta osoba vuče sa sobom da je tako tvrda? Treba tu manevrirati malo..... Ma jel'? Ok, ali samo ako se na isti način pogleda i kakva mi uvjerenja imamo i zašto. Jer jako često se neke stvari tupe bez ikakvih argumenata, samo zato jer je to "tradicija". "Tako se naviklo"... E pa navikni i drukčije, ako si mogao tako!Pogotovo kad ti netko donese crno na bijelo dokaz.

Komunikacija, da, ako je druga strana spremna slušati i drugu osobu doživljava kao jednako vrijednu. Kod roditelja to često nije slučaj. Mi smo "djeca" i sa 60 godina, i jako često nas se odgaja da smo vječno dužni, pa učimo zanemarivati vlastite potrebe i doživljavamo ih kao nešto loše. U društvo neću ulaziti, jer sam jednostavno rekla da tko ne prihvaća, npr. da ja ne pijem ništa osim jedne čaše vina ili jedne medice nema što raditi sa mnom, i neće meni društvo određivati kako ću živjeti. Moja prehrana i trening dio su mene i ne dam nikom da mi usere trud. Vjerujem da je tako s većinom vas ovdje. Ali obitelj je nešto drugo. To su ljudi koji su u stanju nabiti takav osjećaj krivnje i nemoći da to nisu istine. Lako moguće da bi ovaj tvoj prijedlog pod određenim okolnostima doveo i do raskola. I Belfegorinoj mami će trebati duuuuuuugo da prihvati ovaj gore napisani mindset. Moja, recimo, nikad ne bi da moja sestra nije razvila bulimiju i dobro je promijenila i opametila svojim ispadima. I dobro je, recimo, dok je čovjek samostalan, pa se može maknuti. A što kad to nije slučaj?