Embolija je transport čestica krvlju ili limfom te njihovo zaglavljivanje u krvnim žilama, što izaziva veće ili manje poteškoće, od poremećaja cirkulacije do smrti. Čestice koje stvaraju emboliju mogu imati unutarnje i vanjsko porijeklo: To mogu biti čvrsti, tekući ili plinski materijali; makro i mikrotrombi, bakterije, paraziti, stanice, pigmenti, kapljice masti i ulja, mjehurići plina i zraka, strana tijela i sl.

Stvoreni tromb u veni se otkine i kroz venski sustav dospijeva do plućnih arterija gdje djelomično ili u potpunosti začepi jednu ili više grana. Posljedice ovise o veličini i broju tromba, reakciji pluća i sposobnosti sustava organizma da tromb razgradi. Naime, mali trombovi se odmah razgrade te ne izazivaju nikakve fiziološke učinke. Veći trombovi izazivaju niz reakcija koji se navode u poglavlju o simptomima plućne embolije.

Uzroci plućne embolije

Među bolestima dišnog sustava, nalazi se i plućna embolija – poremećaj koji nastaje nakupljanjem zgusnute krvi u arteriji s posljedičnom opstrukcijom dotoka krvi u plućno tkivo. U slučaju plućne embolije, dolazi do začepljenja jedne ili više grana plućne arterije trombima koji se stvaraju bilo gdje u tijelu, u pravilu u velikim venama donjih udova ili zdjelice.

Simptomi plućne embolije

Faktori rizika za razvoj plućne embolije su sljedeći:

• Životna dob iznad 60 godina
• Pušenje
• Traume ekstremiteta
• Kardiovaskularne bolesti
• Pojačano zgrušavanje krvi
• Imobilizacije
• Postojanje venskog katetera
• Maligna oboljenja
• Bolesti bubrega
• Pretilost
• Oralna kontracepcija ili nadomjesna terapija estrogenom
• Trudnoća i postporođajno razdoblje
• Kirurški zahvat unutar prethodna 3 mjeseca

Najčešći simptomi plućne embolije su nagla pojava dispneje (nedostatka zraka), bol u prsima, kašalj, a u teškim slučajevima, sinkopa (kratkotrajan gubitak svijesti) ili kardiorespiratorni zastoj. Znakovi su nespecifični, a uključuju: tahipneju (ubrzano disanje), tahikardiju (ubrzan rad srca) i naglašen 2 ton nad pulmonalnim ušćem.

Dijagnoza se temelji na nalazu ventilacijsko/perfuzijske scintigrafije, CT angiograma i plućne angiografije. Dijagnoza se često dosta sporo postavlja jer su simptomi i znakovi plućne embolije nespecifični. Naime, plućna embolija ima slične simptome kao ishemija srca, popuštanje srca, egzacerbacija KOPBa, pneumotoraks, pneumonija, sepsa, akutni plućni sindrom i akutna uznemirenost s hiperventilacijom. Obrada započinje pulsnom oksimetrijom, EKG–om i RTG–om pluća.

Oko 10% bolesnika umire od plućne embolije unutar 1 sata. Od onih koji prežive prvi sat, samo je u oko 30% slučajeva postavljena pravovremena dijagnoza i uključena odgovarajuća terapija, a od njih >95% preživi. Prema tome, najveći mortalitet od ove bolesti otpada na one bolesnike kojima dijagnoza nikada nije postavljena.

Prema studijama, ugrušci se proširuju u oba plućna krila u 65% slučajeva, u desno plućno krilo u 25%, te u lijevo plućno krilo u 10% slučajeva. Prema procjenama plućna embolija pogađa 650.000 ljudi godišnje, od čega umire do 200.000, što čini 15% svih bolničkih smrti godišnje.

Liječenje plućne embolije

Liječenje plućne embolije provodi se sredstvima protiv bolova, sedativima za smirenje te terapijom kisikom u slučaju smanjene oksigenacije tkiva. Osim toga, daje se terapija za snižavanje krvnog tlaka kojeg embolija uzrokuje te terapija za razbijanje krvnih ugrušaka koji su izazvali emboliju. U određenim slučajevima provodi se i kirurško rješavanje ugruška.

Objavljeno 29.12.2015.