Dok sjedimo u vlastitim domovima i čuvamo se od zaraze koronavirusom, mnogi od nas sanjaju dan kad će sve ovo proći i kad ćemo ponovo moći raditi ono što najviše volimo, nekome je to vožnja bicikla, nekome nogomet s prijateljima, a nekome je ljubav odlazak u planinu. Mir, priroda, ljepota i spokoj imenice su koje nas najčešće vežu uz boravak na planini. No, ponekad planina može biti i surova, opasna i šiba nas malene i nemoćne. 

Tim povodom razgovarala sam s jednom - fantastičnom ženom. U nastavku upoznajte Sandu Merkler iz Pule, doktoricu dentalne medicine i vlasnicu privatne stomatološke ordinacije. Sanda je dosad ispenjala vrh Afrike (Kilimanjaro 5895 m), Europe (Elbrus 5642 m) i Južne Amerike (Aconcagua 6960 m), a plan joj je osvojiti najviše vrhove svih kontinenata! 

Pročitajte kako boravak na planini može biti istovremeno i opasan i prekrasan i kako vam se na vrhu suze oči od sreće, ali i straha pred snagom prirode. Upoznajte Sandu i učite od ove snažne žene!

Pozdrav Sanda. Da razjasnimo odmah na početku za one koji "nemaju vremena" kako ste vi organizirali svoje vrijeme tako da radite da biste živjeli, a ne obrnuto.

Pozdrav svim čitateljima. Pa do prije par godina provodila sam puno više vremena u ordinaciji, a većinu preostalog vremena provodila educirajući se i učeći nove vještine vezano za posao. Sad nakon 10 godina rada u vlastitoj ordinaciji uspjela sam si malo drugačije posložiti stvari i reorganizirati se te stvoriti slobodnog vremena za planinarenje.

Kako i kada je krenula vaša priča s planinarenjem i jeste li se prije bavili nekim drugim sportom?

Outdoor sam osoba tako da sam cijeli život u sportu, ali prava ljubav prema planinarenju se rodila prije par godina kad sam bila u Nepalu gdje sam išla na 14 dnevni trekking do Everest baznog kampa na 5350 m. Hodajući obroncima Himalaje i gledajući neke od najljepših i najviših vrhova svijeta, jednostavno je nešto u meni kliknulo i shvatila sam da želim više vremena provoditi u planini i da je to ono što zapravo želim.

Čim sam se vratila, upisala sam svoj prvi visokogorski tečaj, zaredali su se i ostali na kojima sam naučila osnove kretanja u viskom gorju, ledenjacima, korištenje planinarske opreme, tehnike penjanja i spuštanja, opasnosti (ledenjačke pukotine, lavine), preživljavanje... To su samo osnove, pravo znanje i vještine stječu se iskustvom provedenom u planini.

Danas iza sebe imate neke zavidne planinarske rezultate, koje bi ste izdvojili kao najdraže i kakvi su planovi za budućnost?

Definitivno do sada najdraži uspon, a koji mi je bio ujedno i najteži, je uspon na planinu Aconcagua, ujedno i najviši vrh Južne Amerike (6960m). Ekspedicija je trajala ukupno 19 dana, spavali smo u šatorima na temperaturama debelo ispod minusa, otežano smo disali zbog nedostatka kisika, vodu smo dobivali topeći snijeg i iz glečerskih jezera, koja se obavezno prije uporabe morala prokuhati. Na leđima sam svakodnevno nosila ruksak od 17 kilograma.

Cijelo to vrijeme nije bilo tuširanja tekućom vodom, hrana je bila oskudna i jednolična, a najniža temperatura kojoj smo bili izloženi je bila na dan uspona na vrh i iznosila je na pojedinim mjestima i -30C.

U budućnosti, želja mi je ispenjati najviši vrh svakog kontinenta, poduhvat inače poznat kao "7 summits challenge”. U Hrvatskoj je to za sad uspio ostvariti samo naš proslavljeni alpinist Stipe Božić. Ja sam za sad uspjela ispenjati najviši vrh Afrike (Kilimanjaro 5895 m), Europe (Elbrus 5642 m) i Južne Amerike (Aconcagua 6960 m) tako da mi je plan pokušati ispenjati i ostale vrhove.

Što biste rekli, što je presudno kod uspinjanja: glava ili fizička priprema?

Iako je dobra fizička priprema preduvjet da biste uopće otišli na neku ekspediciju, ipak smatram da je glava ta koja u konačnici ispenje planinu. Izuzetno je bitno imati jaku mentalnu snagu, biti strpljiv i uporan.

Što je najteže kod takvih uspona? Koliko se upornost u životu može preslikati na pothvate poput ovih?

Iskreno govoreći, pri odlasku na višednevne uspone i ekspedicije rijetko koja stvar nije teška.

Čovjek mora biti stvarno mentalno spreman podnositi konstantnu nelagodu. Većinom smo danima izloženi jakoj hladnoći, vjetru i snijegu, spavamo u šatoru u vreći za spavanje zabundani u jakne i kape, sami si kuhamo najjednostavniju hranu i jedemo čisto da ne osjećamo glad, a tuširanja nema do povratka u civilizaciju.

Svejedno bih kao najteže izdvojila dugotrajne sate samog uspona. Tako naprimjer, zadnji dan uspona na Aconcaquu je trajao 17 sati. Tada stvarno dolaze do izražaja snaga uma, čelična volja i upornost. Tko ne posjeduje ove osobine u sklopu svog karaktera nema šta raditi na planini. Ja sam takva i u poslovnom i privatnom životu i za mene odustajanje jednostavno nije opcija.

Imate li poseban režim prehrane u danima prije uspona? 

Više od 25 godina sam vegetarijanac, prehrana mi se većinom sastoji od svježeg i raznolikog povrća, grahorica i orašastih plodova i voća. Od dodataka prehrani najčešće koristim algu spirulinu bogatu B12 i željezom, cink, magnezij i proteine biljnog podrijetla.

Zadnje dane prije uspona malo više jedem ugljikohidrate koje inače u svakodnevnici izbjegavam kako bih se napunila energijom potrebnom za isprpljujuće napore. (Svaku ekspediciju se vratim s nekoliko kila manje)

Dok smo na planini većinom su na jelovniku jednostavna jela bogata ugljikohidratima, dakle svaki dan riža ili tjestenina, a za desert koja kockica čokolade ili orašasti plodovi.

Kakav je osjećaj doći na vrh? Što vam tada prolazi kroz glavu?

Dolazak na vrh često zna bit vrlo emotivan, jer je to vrhunac priče koja najčešće traje i po nekoliko mjeseci. Sjetiš se svakog svog treninga, svakog sata kojeg si uložio u pripreme, straha i neizvjesnosti. Sjetiš se svoje obitelji i prijatelja koji su ti bili podrška u ostvarenju svog sna pa te preplave osjećaji sreće i zahvalnosti.

Sve ti se to pomiješa s umorom i iscrpljenošću koju trenutno osjećaš i najčešće se svi bar na trenutak rasplaču. No, brzo se moraš opet skockati i koncentrirati jer znaš da te čeka još dugačak put silaska s planine.

Koliko i kako mislite da planinarenje utječe na vas u ostalim aspektima života, što vas je planina naučila? Kome biste preporučili ovaj sport?

Planine su za mene jedino mjesto gdje sam u potpunosti prisutna u trenutku. Misli su ti čiste, zaboraviš na sve trenutne probleme, obaveze i ostale stvari iz svakodnevnice i fokusiran si samo na sljedeći korak i to je sve o čemu zapravo razmišljaš. Zbog toga se s planine uvijek vratim resetirana i puna pozitivne energije.

U planini uvijek ponovno osvijestim činjenicu koliko smo mali, nebitni i prolazni naspram tih ljepotica koje tu stoje milijune godina. Shvatiš da vrijeme prebrzo prolazi i podsjeti te da moraš živjeti punim plućima. U planini definitivno najviše osjećam i cijenim dar i ljepotu života.

Kako vaši najbliži reagiraju na vaše pothvate, budući da su neki od njih jako opasni? 

Moja obitelj, iako je svjesna opasnosti pojedinih uspona na koje idem, uvijek mi je podrška i zbog tog sam im neizmjerno zahvalna. Najteže im pada što se danima ne možemo čuti, budući da na takvim mjestima najčešće nema signala, iako su se sad već naučili da ako se ne javljam da je to ustvari dobro i da znači da sve ide po planu.

Poziv bi najvjerojatnije značio neku lošu vijest. No. uvijek im pri rastanku moram ponoviti planinarsku izreku da je popet se na vrh opcionalno, a da je povratak doma obavezan i obećat im to. Prijatelji su mi također velika potpora i vjetar u leđa, uvijek navijaju za mene, a po povratku s ekspedicije mi uvijek pripreme doček i proslavu.

Objavljeno 07.04.2020.