Kad sam krenula sa "fitness načinom života", iz prehrane sam izbacila hrpu stvari koje su mi se do tad činile kao najnormalnije prehrambene namirnice, a u biti su bile prilično procesoirane i nisam znala što su zapravo. To je bio kvalitetan izbor jer te namirnice nisu male nutritivnu vrijednost, a bile su itekako "štetne" organizmu. Toliko dugo sam se klonila tih namirnica bez problema. Nekako sam shvatila da je od njih više štete nego koristi i uopće nisam bila u iskušenju. 

Što sam duže bila u tom "fitness načinu života" više sam i učila. Tako sam naučila da nije organizmu toliko štetno tu i tamo pojesti sladoled ili čokoladu. Recimo, meni pojesti cijelu čokoladu je bio minimum, dok je u mojoj obitelji svakom bio dovoljan tek jedan red. Uvijek sam mislila da ja malo pretjerujem i da trebam naučiti kako biti umjerena. To je točno. Dok se nisam dotakla fitnessa, trudila sam se uzeti jedan red (biti umjerena, rijetko sam u tom uspjevala), kad sam se dotakla fitnessa odrekla sam se i čokolade. A onda je došla spoznaja da me jednom tjedno (ili u tako nekom duljem intervalu) jedna čokolada neće otrovati (nije da me ikad otrovala, ali malo sam sve to čudno gledala). Tu mojoj sreći nije bilo kraja, dobila sam potvrdu da nisam proždrljiva zato što mogu pojesti cijelu čokoladu ili više. 

Od tada bih, kad me je volja, pojela tu cijelu čokoladu. Nekad bi doista htjela samo red, pa bi uzela red. Napokon više nisam bila opterećena zdravljem (razmišljanje u stilu "čokolada je puna šećera, glukozno fruktoznog sirupa i palminog ulja, koje nijedno nije dobro za mene, vjerojatno imam neke mini erupcije u tijelu kad to jedem") ni odnosom količine/samokontrole/potrebe ("je li u redu što mi nije dosta jedan red, a drugima je?")  pri konzumaciji jedne obične, ili posebne, čokolade. 

Sljedeći stupanj evolucije mog doživljaja čokolade i sličnih namirnica je otišao u krivom smjeru. Dok sam u prethodna dva stupnja -potpuno izbjegavanje te umjerenost u količini i učestalosti (cijela čokolada jednom u 10 dana je ipak umjerenije nego, recimo, 5 čokolada)-  bila prilično opuštena (ne znam kako to drugačije opisati), ovaj treći sam postala sve osim toga.

Treći stupanje je došao nakon što sam se u svim svojim istraživanjima i pokušajima učenja izložila utjecaju medijski eksponiranih body buildera i slične kategorije. Ako vam Shredz-army, Michelle Lewin i slična ekipa išta znače, znat ćete o čemu govorim. Nikad nisam težila tome da postanem jedna od njih, ali glupo (ni)sam razmišljala, mislila sam: "ako oni mogu s tako strogim načinom života sebi priuštiti cheatove koji količinski odgovarjau onome što netko bez svijesti o fitnessu  pojede u cijelom danu, onda si i ja mogu malo više priuštiti jer ja i tako ne ciljam na toliki stupanj izdefiniranosti." Nije to toliko ni besmislen način razmišljanja, osim to sam smetnula s uma da oni treniraju i dva puta dnevno, imaju savršenu suplementaciju i planove prehrane, a ja treniram maksimalno 6x tjedno i nije mi bed pojesti bananu popodne bez obzira što se to tamo jednoj Ainsley Rodriguez nikad nebi dogodilo (možda prije treninga?). Možda su moji primjeri neadekvatni, poanta je da bez obzira na svakodnevne kvalitetne izbore koji su do tada odgovarali mom tijelu i načinu života, to nije bio stuanj strogosti i efikasnosti koji primjenjuje ta ekipa. Oni taj količinski golemi cheat ni ne osjete, njima doista dobro dođe, ali s obzirom na moj apetit, moj cheat se osjeti. Oke, jednom tjedno i nije toliki problem. Problem je kad se izgubi ona umjerenost. 

Nije problem uzeti češće po red čokolade. Problem je ako sad umjesto tog reda ja jedem kutiju keksa, čokoladu i sladoled. Nekad i tri sladoleda. Pa se to dogodi tri puta tjedno. To je već nepotrebno pretrpavanje hranom gdje se gubi svaki dodir s korisnošću i svim pozitivnim aspektima. Više tu nema ni umjerenosti ni normalnosti. Sve više to izgleda kao poremećaj u prehrani. Krenem s tim ogromnim cheatom bez nekog osjećaja krivnje u glavi, a nakon njega je taj osjećaj ogroman koliko i sam cheat. Možda i više. Možda opet pretjerujem u izražavanju, ali to mi ne djeluje kao zdrav način razmišljanja. nitko nebi trebao osjećati krivlju zbog nečeg što pojede. Još gore je što me to nije spriječilo da is sljedeći put ponovim istu stvar. Ne red čokolade. Ne cijela čokolada. 3 čokolade. I sladoled. I pakovanje keksa. I krafna. I cijela tegla nutelle. U roku sat vremena. 

I onda sam za 2 dana opet željna nečeg slatkog. Kolač? Nikako jedan. Pa opet ponovim ono od nekidan. 

Eto, samo obavijest da nekad najbolje namjere i težnja nečem boljem i kvalitetnijem može odvesti u suprotnu krajnost. Mislim da je bolje svako jutro doručkovati krafnu nego se dva puta tjedno predozirati slatkišima i junkom u ovim količinama. 

Sad je ispred mene izazov naučiti se onoj umjerenosti s početka priče. Wish me luck :)

Objavljeno 30.05.2015.