„To eat, or not to eat, that is the question“

Jeli normalno imati grižnju savjesti kad nakratko prekinete dijetu, odnosno zdravu prehranu, i uživate u „zabranjenom voću“, onako samo na tren? Ponekad čovjek nema izbora, a ponekad samo tvrdi da ga nije imao. Tješi se, tako se lakše osjeća.
    Ponedjeljak je dan kad se teško mogu organizirati. Zapravo ovo je bio prvi ponedjeljak u kojem sam se našao unutar vlastitog „fit programa“. Naime, svakog ponedjeljka putujem u Zagreb, ondje odrađujem sastanke, poslovne ručkove i još koješta a navečer se, uglavnom predvečer, vraćam kući. Dakle cijeli dan provedem na putu u akciji i hranjenje je često usklađeno s tempom – sve usput. Dosad mi je pon. počinjao obilatim doručom ujutro, a nekad bih (zapravo često kad bolje razmislim) morao zaprašiti na put bez jela, pa bih putem tamanio slatko i sokove. Potom bih se natrpao hrane (ogladnim ko` vuk do 15 sati) na ručku i umirao od sitosti putem za nazad, tješeći se nekim slatkišem i sokom. Ukoliko bi ponedjeljak prošao bez odlaska u restoran u vrijeme ručka, tada bih otišao u Mcdonaldsov „drive in“. Pravi „fit kriminalac“, zar ne?

Ovaj ponedjeljak bio sam pozvan na jedan „business casual brunch“ u poznati restoran na Jarunu, gdje je uzvanicima serviran švedski stol sa svime i svačime....Ajmeeee, želudac mi lupa, pokazuje mi fige,smije mi se u lice a meni puna usta sline....“Ne smiješ se sad ubijati, sjeti se, treniraš svaki dan i paziš na prehranu, smiri se“, govori mi unutarnji glas. „Ma samo jedi majstore, pa jednom se živi, nemoj se kažnjavati, uostalom još si i previše discipliniran, gdje je nestao tvoj buntovni duh“, javlja se i ona moja vražja strana. - Ideš?,glas mi prekine tok misli. – Što?Gdje?, odgovorih zbunjeno. – Pa po klopu panju jedan, što si se pogubio,..nasmiju mi se kolege za stolom, već naoružani tanjurima. – Dddada idem naravno, zašto nebih išao, promucah zbunjeno (jao što sam ispao magarac, sreća da se znamo godinama). Uzmem tanjur i krenem nesigurno, gledajući oval s pršutom u onim forastim sendvićima u obliku čovjeka (uživao sam ih ritualno komadati), zatim razne delicije od sira i mesa, omleti, kanapei, neke tanke kobasice, škampi,....Brzinski uzimam povrće na grillu, pileći ražnjić i jedan minijaturni sendvić s rajčicom i račićem i krenem prema svom stolu. Uf, dobro je prošlo! Putem me zaustavi poznanik, tek toliko da me pozdravi i pita kako sam prošao na putu, a ja buljeći u njegov tanjur nesvjesno upitah: „Šta pojest ćeš tri kobasice, omlet punjen šunkom/sirom i tu francusku? Pa tebi ne treba večera, kompa moj!“ – Kolega se nasmijao, promrmljao nešto i otišao za svoj stol. Ma neeeee, šta je meni. Šta sam poludio? Pa kako mogu buljiti u tuđi tanjur. Šokiralo me koliko si je natrpao kalorija. Pa taj bi trebao trčati do Osijeka i nazad da to potroši. Ali šta se ja magarac brinem oko toga. Nisam htio, stvarno, baš mi je izletjelo.

Vratim se na svoj stol a ono bočica Coca Cole ispred mog tanjura. – Naletio je konobar pa smo ti naručili, kaže mi kolega. –Ma neee, htio sam mineralnu, fu..ck!!! – Ajde ne piz..i, pa uvijek piješ kolu, šta si sad glumataš, govori mi moj legendarni Dalmatinac. – I šta si to bogati uzeja za izist, jel to ženi nosiš il za vrapca, nastave šale na moj račun. – Haha, lako budalu zaje...vat, nađite vi nekog pametnijeg, ne mene jadnička, odgovorim u svom stilu. Uostalom, nisam gladan! I šta mi gledate u tanjur, imate svoj pa jedite, nastavim ohrabreno (kao da bih ja kome gledao što jede). Nastavila se tako zaista ugodna konverzacija, red posla, red šale, malo dobrog muškog trača, pa opet šale...i ponovo sam se ulovio kako zbrajam kalorije u tanjurima kolega, i ponovo se moj želudac počeo buniti. A nije mi sjeo patliđan i reš paprika ama baš nikako. Ustao sam, podigao tanjur i otišao po novu turu. Prevladala u meni ona tamna strana i uzeo sam onaj „omlet“ i jednu kobasu. Morao sam, gad demet, priznajem. Bilo je to jače od mene. U povratku sam bacio pogled na onog „žderu“ koji je sa smiješkom bacio pogled na moj tanjur, u stilu „gle tko se našao javljati za kalorije“. – Zar nisi rekao da nisi gladan, upitali me moji ponovo. – A tko će se s vama, il držat tempo il sjest za drugi stol, a ono nije bilo dosta ni vrapcu, kazah u šali, a ubijajući se od grižnje savjesti u sebi. Dobar tek Škemba!

Kasnije sam žličio samo vodu (sigurne dvije litre sam popio, valjda da isperem kalorije, što ti ja znam), neznam zašto ali gladan nisam bio (hahaha), a večerao tek salaticu sa žlicom posnog sira. Nisam imao energije više za sklekove i trbušnjake na lopti, trebao sam krevet podhitno. Prenaporan dan, sutra ujutro ću odraditi svoje „marince“ i jogging. Sad mi se tako spavaaaaaaa.

Buđenje. Pogled na sat. Devet!!!!! Gad demet (namjerno ovo pišem po vuku, već mi je fora :-) ), pa trebao sam trčati u sedam, a za pola sata mi počinje kolegij. Piči, nemaš vremena! „Prvo se prežderavam, a sad i jutarnji trening preskačem, eto majstore, to je bilo to od fitnessa, ma super si!“, samooptužujući pričam u sebi dok se brzinski spreman i divljački perem zube. Jedva sam stigao na vrijeme na sastanak, uletio u kolotečinu dana i gomilu posla odradio. Prehrana je bila ok, shake s kupinama ujutro, jabuka i mandarina za međuobrok, pureći medaljoni na maslinovom ulju i raskošna zelena salata s rajčicama za ručak, večera ostaci ručka.

Umor me srušio za jutarnji trening, šteta. No od srijede sam ponovo fitovac, ne odustajem nikako, a što se kobnog početka tjedna tiče, ima jedan stih od Danijele Martinović: Bit će bolje od ponedjeljka !

Vaš Škemba  :)

Objavljeno 10.02.2010.