Kad sam nakon zadnjeg bloga skužila da me na sljedećem čeka zaokruživanje na 100 rekoh samoj sebi - to sigurno neću proslaviti nekim brzinskim receptom, nekako to nisam ja ..... TO će morati biti nešto posebnije. I čekala sam...čekala....nešto što će meni biti posebno, nešto će zaokružiti priču od tih početaka do danas, bez pričanja o formi, hrani, treninzima...svega toga ima dovoljno, i za to ima vremena.

Probudivši se jutros uz maminu poruku: "Oliver nam je otišao u beskraj", znala sam da je to to. To je ta priča...

....ooo dobro jutro tugo, došao je i taj dan....

Čuvam jednu prastaru sliku, gdje u jednom našem riječkom kafiću sjedim Oliveru na koljenu, a do nas sjedi Tomislav Ivčić. Ni sama ne znam kako je došlo do toga, tata mi je svirao gitaru i pjevao, oni su se tamo našli. Imala sam možda 5 godina, nimalo svjesna da će mi i jedan i drugi na neki način obilježiti život. Jedan svojim pjesama, a drugi divnim emocijama prema Zadru kojeg smatram svojim drugim gradom.

Muzika općenito zauzima veliki dio moje duše, sa mnom tuguje i veseli se, otkriva moje dubine i liječi. I mnoge pjesme su me dotakle tokom života, i dotiču me i dalje, ali ovaj čovjek, koji nas je bez obzira na godine definitivno napustio prerano ostavio je jedan neizbrisivi trag u meni, ali i predivne uspomene. Dok dišem pamtit ću zadnja 3 koncerta, od Opatije do Arene, ne samo radi izvanredne energije koju sam tamo doživila, već i zbog jedne ljubavi koja će, kao i sve pjesme koje nam je ostavio u nasljeđe, ostati u srcu dok me ima, bez obzira gdje nas oboje život odvede.

Iako ovim blogom prvenstveno želim odati počast našem starom morskom vuku radi kojeg sam prolila toliko suza danas i tokom života, istovremeno želim i samoj sebi objaviti jedan novi početak. Kroz puno sam transformacija prošla, kako fizičkih, tako i mentalnih i duhovnih, od prvog bloga do danas. Zadnje 3 godine bile su bomba -  imala sam testing svega onoga što sam vam pisala tokom cijelog tog vremena i skužila kako je lako pisati svašta kad je sve dobro, a što kad zapne? Kako se onda pokrenuti kad ti se čini da se svijet ruši? Kad je realnost totalno suprotna od onoga što želimo? Kad nam se čini da smo totalno promašili put, i da više nema nazad? Kako pronaći snagu, nadu, kako vjerovati da će sve biti ok?

Ne znam da li bih vam tada znala pomoći ovako kako znam sada, kada sam spoznala neke stvari. Kad sam na svojoj koži shvatila kako je uzdignuti se iznad realnosti i problema (ili drugim riječima izazova) najbrži način da se iz njih izađe. Danas imam iskustvo, imam znanje, imam moć i još veću volju i želju da to i s vama dijelim. Od nutritivnog sastava jabuke, kruha ili piletine bitnije je ono što čini nas. Mnogi koji rade sa mnom shvate da je hrana samo jedan mali, mali dio priče. Rješavajući ovaj drugi, veći dio, sve uzroke koji nas grizu i time vode u loše izbore - prirodno se rješi sve ostalo.

Nekad je za probiti te dubine i dobiti krila potrebno istrpiti i poneki gubitak....koji se takvim čini samo dok traje...šaka suza, vrića smija...

Puno je gubitaka i iza mene, ovo je još jedan u nizu - prestala sam ih i brojati. No, u svakom tom gubitku skrivao se jedan smisao, jedna lekcija, jedna prilika za preispitivanje i rast, za promjenu. Tako želim da i vi gledate na svoje gubitke. Vjerujte da će vrijeme napraviti svoje, i da će sve biti dobro. Vjerujte...u ljubav, tako nas je i naš Oli učio. I to je možda najveća lekcija koju sam naučila ... a predugo mi je trebalo...baš predugo....ali i to je trebalo proći, za neka nova svitanja...

Hvala ti..legendo...falit ćeš mi...

Objavljeno 29.07.2018.