Osvješćivanje o kojem sam pisala u jednom od prethodnih blogova esencijalna je praksa kod prekidanja začaranog „sve ili ništa“ kruga. Sam taj pojam svijesti možda je nekima zbunjujuć i nemaju pojma šta bi uopće napravili s time u pitanjima životnih navika.  Širok je to koncept, koji pada pod razne interpretacije, isto kao i „jedi kad si gladan“ „jedi umjereno“, „slušaj svoje tijelo“ – sve to divno i krasno zvuči ali KAKO?

Svi ovi koncepti imaju nešto zajedničko, a to je da zahtijevaju vaše povjerenje u same sebe i razumijevanje načina na koji funkcioniraju vaš um i tijelo. Doslovno morate postati istraživači samih sebe – svojeg načina prehrane, nošenja sa stresom, nekih osobnih karakteristika, kako fizioloških tako i psiholoških – sve su to stvari koje niti jedan stručnjak ne može znati bolje od vas.

Da, ljudi se vole dati u tuđe ruke, osjećaju se nesigurno i smatraju da netko tko ima više znanja i iskustva sigurno zna što je za njih najbolje. Nerijetko sam imala dojam kod ljudi s kojima sam radila da očekuju od mene da im već pri prvom sastanku, još prije nego što otvore usta, u očima pročitam što je za njih najbolje. Na pamet mi padaju scene iz filmova sada, kad se onako na ekranu izlistaju svi podaci :D

Eh, i ja bih voljela da je tako, to bi sigurno ubrzalo postupak i uspjeh bi bio zagarantiran.

Ali ne, rad s ljudima je jedan veliki proces otkrivanja, prilagođavanja, testiranja. A kad i sam klijent u tome sudjeluje s punim srcem i voljom, nema nam kraja. Ja uvijek svima govorim – ja sam vaš vodič i samo to, tu sam da vam pomognem otkriti što je za vas najbolje. Ne sama, na prvi pogled – već kroz suradnju i vašu volju za istraživanjem i poniranjem u samog sebe.

Mi sami sebe znamo najbolje, drugi nam mogu pomoći tek toliko da nas usmjere na pravi put.

Upravo je zato ta svijest bitna – vraća nam kontrolu nad samima sobom i pomaže da si počnemo vjerovati. Kroz taj proces mi postajemo promatrači. Postajemo svjesni onoga što radimo i kako se pritom osjećamo. Da, zvuči kao puno posla i je na početku, ali s praksom postaje automatski, vjerujte mi. Taj početni trud zlata vrijedi i zapravo predstavlja put prema umjerenosti i ravnoteži.

U prošlom blogu sam vam dala jednu praksu osviješćivanja tokom dana i to je zapravo ono o čemu govorim. Stati, razmisliti, postaviti ključna pitanja, napraviti dobar izbor. Evo i ja sam sad sebe upitala koliko sam uopće gladna, da li je vrijeme za ručak? Iako sam doručkovala nešto prije 10h i dalje osjećam da imam prostora za još pričekati. Pijuckam svoj zeleni čaj i uživam. To je ono o čemu pričam.

I da, nemojte se bojati gladi. Mnogi ljudi se zajedno sa sve ili ništa pristupom uvuku u krug totalne gladi ili totalne pretrpanosti. Ja sam isto nekad, dok sam jela po satu, bila užasnuta od posljedica odgađanja obroka: „Hoću li pojesti mišiće tako?“, „ Hoću li postati toliko gladna poslije da neću moći stati!“ i još bezbroj pitanja....

Kada sam si dala priliku i dopuštenje i povjerenje da to isprobam – vidjela sam da sam se badava brinula.

S vremenom se naučite navigirati kroz tu glad, shvatiti je kao nešto normalno i dopustiti sebi da ju osjetite. Svijest vam omogućuje da zastanete i pitate se: „Mogu li izdržati još pola sata?“ i onda jednostavno osjetite kako idete kroz razne razine.....nećete odjednom postati zvijeri....

Reći ću vam još jednu praksu koju sam usvojila i koja me spašava od naleta slastica na poslu.

Kada počnete razmišljati na ovaj način - osviještavati svoje izbore, i zapravo unositi faktor zadovoljstva u svoje obroke - shvatite da svoje vrijedne kalorije zapravo želite trošiti na zbilja dobre stvari.

Primjer kod mene: kako nas ima puno na poslu, svaki dan se nosi nešto slatko – bio to neki kolač ili čokolada ili keksi iz Plodina :D Da ne spominjem rođendane. E sad...uvijek nekako volim promatrati (promatrati, nikako ne osuđivati) ljude kako čisto nekako automatski uzimaju ponuđeno, i još uz to nerijetko gunđaju da im to „uopće ne treba“. Interesantno jelda? :)

Ja, zadovoljena svojom marendom, za tim većinom vremena uopće nemam potrebu. Ne zato što se bojim nešto jesti, ne zato što „mislim da će mi nešto biti od tog 1 keksa“ nego zato što to NE ŽELIM. Ili sam sita pa mi tako nešto uopće ne ide u tom trenutku, ili zato što ću rađe doći doma i nakon ručka zaguštat u zjedlici sladoleda jer je to moj gušt. Rađe ću te kalorije utrošiti na nešto u čemu ću zbilja uživati, nego u nečem što će mi biti tako tako ili još gore tragedija od okusa.

Razmislite malo o tome, nađite svoje gušte koje ćete ljubomorno čuvati ;)

I zašto bih uopće to pojela baš u tom trenutku samo zato što se nudi? S obzirom na to da nemam nikakvih zabrana što se hrane tiče mogu otići po to u bilo kojem trenutku jedan dan i priuštiti si. Što je najbolje – taj trenutak nikad ni ne dođe! :D To je moć tog stava – sve mogu kad hoću, nemam zabrana i ništa nije crno bijelo!

Ha, što mislite o tome, ima smisla?

Ima, ima. Probajte ;)

Objavljeno 10.06.2018.