Svi već nekako znamo što je to „all or nothing“ iliti „sve ili ništa“ pristup. Mislim da se mnogi danas mogu pronaći u opisu konstantnog odricanja određene hrane da bi se, kada baterija snage volje iscuri, u istoj „udavili“ na dan - dva, par dana ili pak rastegli junk food festival na koji mjesec. Ili ćemo to napraviti savršeno ili nikako! Pa ako smo već uprskali jednim keksom idemo do kraja. Krivo. Dugoročna promjena navika, što bi nam trebao biti cilj, neće se nikada postići na taj način. 

Držeći se tog pristupa, osim konstantne frustracije i opsesije hranom, imamo:

• niz pravila koje slijedimo, a da se ni ne zapitamo odgovaraju li nam uopće, i kome su zapravo namijenjena ta pravila, odnosno imaju li generalno smisla (npr. jesti svaka 2-3h).

• niz strahova koje uzgajamo, a da ni ne provjerimo njihovu opravdanost (npr. par keksa dovest će drugi dan do par kg više pa što onda ne jesti i dalje kad smo već krenuli)

• listu zabranjenih namirnica, bez da promislimo da li u tom trenutku zbilja imamo dovoljno volje, discipline i snage da ih  kompletno odbacimo (npr. na listu si stavimo najdražu hranu, odreknemo je se "do kraja života" u nekom momentu euforije - da bi se ubrzo poklopili ušima kad volja zašteka, a motivi odjednom postanu magloviti.

Da, da, znam sve – imala sam i ja svoja pravila, i strahove, i zabranjenu listu. MISLILA sam da moram jesti svaka 3h da bi mi metabolizam bio ubrzan – pa sam jela i kad nisam bila gladna i kad definitivno nije bilo zgodno jesti. Ljutila sam se na svakog ko mi je „poremetio raspored“ pa sam vječno bila frustirana kako me „nitko ne razumije“. MISLILA sam da će me bakine fine maneštrice udebljati jer nisam mogla tanjur staviti na vagu i znati TOČNO koliko čega tamo ima – pa sam sa žudnjom zimi gledala moje kako im se lijepo dimi iz tanjura dok sam ja drvila po piletini i ....nečem što se moglo izvagati. MISLILA sam da ću preko noći buknuti barem 5 kg ako pojedem pizzu pa ju nisam jela ili sam ju jela sa strahom. MISLILA SAM da se moram odreći svega što nije izašlo iz zemlje ili trčalo po travi, plivalo po moru....ako želim izgledati koliko toliko pristojno – pa sam izbjegavala sve što je imalo veze sa šećerom i masnoćama.  Dok nisam počela sanjati tu hranu, a onda kad je došlo do generalnog pucanja - jesti kao da mi je zadnji dan života.

Mislila sam ja tako mislila...

...dok se nisam malo bacila u rizik i:

- počela osviještavat svoju glad i sukladno tome počela raditi sve duže i duže pauze između obroka, pa shvatila da se ni nakon 5h ništa loše ne događa

- počela jesti pizzu (koje se ne odričem za ništa jer ju obožavam) s guštom barem 1 mjesečno i shvatila da se ujutro budim – još ravnijeg trbuha

- počela širiti svoju dopuštenu listu hrane, uz pažnju na količine i shvatila da mi to uopće ne šteti -dapače, vidjela sam pozitivne promjene

Bilo je tu još svakakvih misli, strahova i pravila...kao i razbijanja svega toga. Pa kad nakon svih tih godina negdje dođeš i netko ti kaže – „pa lako tebi, ti voliš jesti tako lagano, ti kužiš te namirnice, šta s čim i koliko moraš jesti i tako to. Lako tebi kad te ništa ne vuče.“ Eh...koliko je ta bitka trajala....ja danas i dalje ne jedem neke namirnice ali me to ne frustrira, jednostavno sam ih - zaboravila. Ako i dođem u priliku da ih jedem, uzmem koliko mi treba i dosta, nemam potrebu da pojedem tonu.

Kada danas kažem da nešto ne jedem ili jedem jaako rijetko iz čistog razloga što se na to uopće ni ne sjetim (npr. pašta, krumpir, kruh) ili da uopće nemam neku želju za slatkim, niti za nekim uobičajenim junkovima (osim pizze, ali to nije junk! :D) gledaju me čudno, a to mi je tako simpatično :D Dolazak do tog stanja bio je proces, jer sam odmalena prava mala izjelica koja je uvijek voljela jesti – SVE. Osim kapara. I jetrica. I to je to. Dakle neeeee, nije me genetika počastila, niti me blagoslovila neka zvijezda zdravog života pod pokroviteljstvom koje sam se rodila...sve je to rezultat dugih godina rada, testiranja, discipline, svijesti o vlastitom tijelu, trikova....i svega ostalog što s takvim procesom ide. Naravno, i padanja tu i tamo, kao neizostavnog dijela svakog napretka. Sve je to bio proces u kojem sam se učila koliko mi toga zbilja treba i što mi i koliko realno šteti - ne prema nekim drugima ili istraživanjima, nego prema onome što sam na sebi primjetila.

Ja bih vam voljela prenijeti taj proces,  barem neke dijelove, možda vam to malo pomogne da se izvučete iz svoga „sve ili ništa“ i ostanete na „svaki dan, točno koliko mi treba“ :) Kad dođete do toga, ovaj životni stil postaje - piece of cake.

Za početak, ovo je samo jedan uvod u priču....i prilika da se malo zapitate: koja su vaša pravila koja niste preispitali, koji su vaši strahovi koje niste osvijestili ili jeste ali niste testirali, kako izgleda vaša zabranjena lista i koliko dugo iskreno izdržite da ne pomislite na hranu koja ju čini....

 Razmislite...pa se vidimo u nastavcima, sa nekim idejama kako zaploviti prema ravnoteži... ;)

Objavljeno 30.05.2018.