Nekad vas neki tekst navede na razmišljanje, a nekad vas potakne da izrazite svoje mišljenje koje već neko vrijeme tinja u vama, a nikako da nađe pravi trenutak da izađe. Ili to ili se pomalo i bojite reakcije drugih s obzirom na to da ste u osnovi dio istog „plemena“, a čini se kao da time što želite reći idete kontra svih . No eto, poticaj je tu, trenutak je pravi, a straha nema jer na kraju krajeva – bili smo i ostali sami protiv svih, ideemoooo…

…šalim se :)

Ovaj blog je zapravo produženi komentar na zadnji blog naše ZorroRi, o ovisnosti o vježbanju. Prvo mi je došlo da vam napišem par definicija ovisnosti, pa sam onda pomislila…daj pretjeruješ, to se nebi trebalo shvatiti tako doslovno, poanta je nešto drugo, sve je to napisano na pozitivan način, vježbati je dobro i korisno i možda bi bilo bolje da smo svi pomalo ovisnici o tome……da…ali….je li zbilja tako bezazleno misliti na taj način? Ne uvijek i znam zašto to znam. Dovoljno sam dugo tu da znam. 

Uopće ne želim istipkati neki mudar tekst, riječi lete, ja ih zapisujem pa što bude. Samo da se odmah zna – kao i uvijek ne stavljam svih u isti koš. Naime, ima ljudi koji lijepo balansiraju svoj život – posao, razne hobije, drage ljude itd. i usprkos velikoj strasti prema treningu i vremena kojeg u njega ulažu, mirni su i sretni….o njima ne pišem i ne moraju se javljati i braniti svoje. Oni koji trebaju i koji zapravo na neki način pate će se sami pronaći u ovom mom promišljanju. Uostalom, i sama sam nekad bila takva i dobro bi mi došlo jedno ovakvo viđenje u to vrijeme.

Za početak, svi koji još niste pročitali navedeni blog, obavite prvo to. Onda malo razmislite, odgovorite na pitanja, ustanovite vaš stav prema napisanom pa se onda vratite na ovaj moj i vidite koja strana vam više leži. Ako tu uopće ima strana. Na kraju krajeva, ovdje smo svi vezani istim ili sličnim ciljevima, samo ih možda izražavamo na drukčiji način.

Dakle -10 pitanja. Ako odgovorim potvrdno na više od 5 njih okrunit će me kao ovisnika o vježbanju. Hmm je li to pozitivno? Sigurno je, mora biti! Di god se okrenem vidim šarene tajice i tenisice, izvježbane tetice i ispeglane pločice, to je cool i oni sigurno imaju jedno veliko DA na tih 5 pitanja, možda i na sve. Da sam barem ja tako cool, da vidim….

...aaaa neeeee :( ….imam samo 1 pozitivan odgovor…i to na pitanje br. 9….ne samo da nisam cool, već sam i vuk samotnjak. A 6 godina sam ovdje i aktivna u treningu, bez pauze duže od tjedan dana. Kako to? I da…nekad bih sa da odgovorila i na više od 5 pitanja, sjećam se dobro tog...jadnog osjećaja. Onda - trebam li se mijenjati, vratiti na staro? Je li mi trening zbilja tako bitan kao što mislim? Da li bi mi trebao biti? Možda mi samo treba jedan najmanji izgovor pa da prestanem? Možda je to ono što u biti podsvjesno želim, ležeći provoditi dane? Khm, iskreno…mali endomorf u meni se sad hihoće od sreće, napokon sam ga se sjetila :)

Ili…

Ili sam zapravo samo našla ravnotežu u životu, počela cijeniti raznolikost koju mi nudi, prihvatila sebe u svim fazama… i iako trening i zdrava prehrana čine velik dio mene zapravo sam čisto ok sa 9 negativnih odgovora. Happy & calm. Jer što uopće znači zdrav način života, savršeno isplanirani i tempirani treninzi i obroci ako je u glavi i srcu kaos? Isto kao - što će vam sav novac ako radite 16h dnevno pa ne stignete ni uživati u svemu onom što si možete priuštiti? Što će vam sva slava ako se vraćate u praznu kuću? 

Jedan iznimno simpatičan član ove naše sad već velike fitness zajednice mi je jučer u poruci poslao jedan dobar savjet, ni ne znavši da je zapravo to ono čemu i sama težim mada mi u nekim trenucima svijest o tome zakaže –„ najbolje ti je ne imat neke prioritete koji su ti na prvom mjestu“. Time mi je svojim primjerom htio reći kako unatoč tome što je strastveni vježbač kao i većina nas ovdje uživa u nizu stvari u životu - druženju, sviranju, skladanju, kuhanju i finoj hrani…svemu onome što mu hrani dušu i tijelo, neovisno o treningu. Naravno da je uvijek nešto iznad svega (npr. obitelj) ali poanta je u tome da ništa nije stavljeno na jednu kartu, da se život udiše cijelim plućima bez obzira na sve. Ako nam prifali jedna karta, jednostavno uzmemo drugu i igramo dalje.

Je li zbilja nekome panika kad jedan dan ne odradi trening? Zašto? Ja nađem barem 5 stvari koje ću taj dan odraditi, da ne stignem ni misliti na trening. Uvijek je tako, makar 1h uživanja u glazbi koju volim, dobroj knjizi, druženju sa dragim ljudima, dugoj šetnji, pa možda čak i ležanju cijeli dan ako mi tako dođe…..osjećam li se loše radi toga? Ne, osjećam se fenomenalno!

Što bi se dogodilo da ne me nešto spriječi na duže vrijeme? Okrenula bih se svojim drugim strastima i opet iskoristila to vrijeme da na neki način napredujem, da utječem na ljude oko sebe, da razvijam nove ideje, skuham nešto novo, obrišem prašinu sa gitare..…ili da bar dobro odmorim.

Hoću li se osjećati loše što ne vježbam? Zašto? Tko sam ja uopće? Zar me definira par sklekova, set mrtvog dizanja ili nešto puno više? Zar nemam ništa sa strane što me može razveseliti, zabaviti, ispuniti? Postoji li neki drugi tip aktivnosti kojem se mogu okrenuti za to vrijeme izbivanja?

Poanta je – pustite te priče, nabrijane quotove i smiješne sličice i uživajte. Neka vam trening bude samo začin u danu, nešto što će vam samo još više pridonijeti dobrom osjećaju, a ne ono što ćete čekati da se osjećate dobro. Razgranajte se na što više strana, u svemu tražite razlog za osmijeh. Uvijek nešto ima, i tako ćete uvijek imati rezervu kojoj se možete okrenuti kad vam iz nekog razloga trening zakaže. Nemojte si dopustiti da budete izgubljeni bez treninga, tužno bi to bilo u ovom svijetu punom mogućnosti….

Trenirajte i guštajte, a onda izađite na sunce, kišu, bilo što i budite zahvalni za to i za sve ono što vas činim jedinstvenim. To će biti tu i onda kad vam vrata teretane budu zatvorena.

http://youtu.be/3hFdHOR1enc

Objavljeno 08.03.2015.