Danas ću se malo odmaknuti od teorije.

Neću reći što me potaklo na temu današnjeg bloga, ali vjerujem da će se mnogi prepoznati u onome što napišem. Ne znam ni odakle krenuti jer mi je 100 misli u glavi trenutno, a sve žele van :)

Ovdje sam od 2009. godine i kroz te nepune 3 godine rada sa mnogim divnim curama koje su mi se javljale stalno se provlačio jedan te isti problem - definiranje sebe kroz izgled. Sada kada čitam stare poslane porukice vidim da sam više radila na onoj psihičkoj strani nego što sam savjetovala o prehrani i treninzima. Nije da me to čudi, mislim da je to ona prva stvar na kojoj se treba raditi ali razmjer toga me pomalo i straši. Ono što mi je puno pomoglo u svemu tome bilo je i moje iskustvo sa istim problemom - u nekim slučajevima sam točno sebe mogla prepoznati u nečijim strahovima i razmišljanjima. U sekundi mi se pred očima pojavila slika nesigurne i iskompleksirane Martine kojoj je valjda najveći problem u životu bio kako joj dupe izgleda :) Šta da vam kažem - drago mi je da mi je to bio najveći problem. Jer kad okusite mnogo teže probleme, mnogo teže situacije u životu ne treba vam puno da promijenite svoje prioritete (sjećaš se Kate moja draga našeg razgovora? ;))

Da, imala sam trenutke kada bi najrađe bila ostala doma jer sam si bila predebela da izađem van. Znala sam se spremati za van i po 5h da opet nebi bila zadovoljna. Čekala sam da me netko pohvali da bi se osjećala sigurnom. Ako bi se netko nasmijao kad bi ušla u bus, obavezno mi mislila da se smije meni - ma o čemu drugom bi ljudi pričali uopće nego o meni? :))) Ja, ja, ja i moje dupe, i noge,i  moje uši, i trepavice i kosa...i klinac!

Znate što ću vam reć? Drago mi je da sam se uspjela sama izvući iz toga i shvatit što je u životu bitno, dok me nije nešto teže na silu natjeralo na to.

Činjenica je da svoj put biramo sami. Ne smijemo nikoga kriviti za svoje krive izbore. Ne smijemo nikad dopustiti da nam drugi određuju te izbore. Ne smijemo se smatrati nižima od drugih, manje vrijednima, manje posebnima...manje dobrima na bilo koji način. Ima svakakvih trenutaka u životu ali moramo naći onu bazu u sebi, onaj temelj kojeg nitko i ništa neće moći poljuljati, onu stabilnost koja će nas održavati ma što god se s nama dešavalo. Ne postoji dobro i loše, samo naše gledište toga. Sami određujemo kako ćemo doživiti određenu situaciju - kao katastrofu ili kao priliku za učenje. Svi griješimo, svi ponekad izaberemo krivo - ali uvijek ima izbora, uvijek ima prilike za popravni ispit. Svaki dan je novi dan. Sve će biti ok ako smo fokusirani na uspjeh i ako smo dovoljno jaki da se ustanemo i krenemo dalje.

Mislim da ima toliko lijepih stvari u životu, od onih najvećih do onih najmanjih, koje tako lako zanemarimo i predvidimo radi nevažnih stvari. Kao da smo stalno u nekoj borbi sa sobom da zadovoljimo svih oko nas, poznate i nepoznate. Da li izgledam dovoljno dobro za druge? Da li sam dovoljno mršava za druge? Da li sam dovoljno pametna za druge? Da li imam dovoljno dobar mobitel za druge? Da li imam dovoljno skupu odjeću za druge? Ma who cares!!! Zašto bi mene trebalo bit briga što ljudi u prolazu misle? Ionako su - u prolazu! A ja ostajem....sa sobom, 0-24. I pred sobom ne mogu glumit, takva sam kakva sam. Nije li bitnije da se svidite sebi s obzirom da ste sa sobom cijeli dan nego nekom u prolazu kojeg vidite na sekundu i koji ne igra ama baš nikakvu ulogu u vašem životu? Think about it.

Pogledajte oko sebe i osvijestite ono što vam je u životu bitno, ono što čini glavninu važeg života. Bila to obitelj, dečko, nešto treće....whatever...ne stavljajte sve na stranu radi nastojanja da budete savršeni. Ako vas vaši voljeni vole, moraju vas voljeti radi vas samih, ne radi maske koju nosite. Mnogi lijepi trenuci u životu tako brzo prođu, a da ih ne primijetimo...jer smo opsjednuti nevažnim stvarima. Opsjednuti namještavanjem sebe za druge. Stavljamo masku, skidamo masku. Izvana presretni, iznutra slomljeni.

Definirajte sebe, zapitajte se tko ste, što želite, što vam je bitno i izgradite stav koji će biti vaš kompas - odredite svoja pravila i ne bojite se biti ono što jeste. Ako vas drugi takvima ne prihvaćaju, pozdravite ih - nisu vrijedni da budu dio vašeg života. Cijenite male stvari. Dignite taj pogled sa novog mobitela i pogledajte oko sebe. Ne ubijajte emocije u bjesomučnom shoppingu  i trpanju ormara dok ne eksplodira. Ne bojite se biti sami,  sprijateljite sa sobom - bolje sam sebi bit najbolji prijatelj nego imat 50 polovičnih oko sebe. Odvojite vremena za sebe i svoje hobije, ko vas voli cijenit će vašu želju da radite nešto što vas veseli. Ljubav ne znači svakodnevna žrtva - za mene je ljubav želja da druga osoba bude sretna. Ne podcjenjujte druge, ne uzvisujte se. Dajte priliku ljudima da vam se predstave prije nego što ih otpišete radi svojih čudnih uvjerenja. Ne snižavajte druge da biste se osjećali bolje...

Budite ono što jeste i ne sramite se toga.

Jednom davno napisala sam, između ostalih, 2 meni jako drage pjesme. Do sada su bile skrivene ali ne znam bi li išta bilo bolje od toga da vam ukažem na ono što mislim...kroz stihove...možda bolje legne ;) Nadam se da ćete se zamisliti malo....bar na trenutak....

...prva....

Kao da gledamo život kroz stakleni zid,

a ne vidimo ništa.

Okruženi pustinjom nepreglednom i bez kraja,

kilometrima daleko od raja

Opsjednuti samima sobom,

posvećeni građenju svoga svijeta,

odmahujemo rukama na probleme drugih

njihova nevolja nam ne smeta.

Ne primjećujemo plavetnilo mora,

ne divimo se veličanstvenosti neba,

ne vidimo ta posebna jutra,

mislimo bit će ih i sutra.

Hodamo kroz život pognute glave,

sigurni da vremena ima....

a svaki dan može biti zadnji

ostaviti nedoređenost u oblaku dima.

...i druga...

Teškog koraka, iscrpljenog lica vuče se kroz grad.

Samo sa molitvom na ispucanim usanama,

proganja ga samoća, hladnoća i glad.

Iz mutnih očiju izvire sva muka ovog svijeta,

skupljena u tom izmučenom tijelu.

Drhtavim rukama miče kosu, slabašnu i sijedu,

izgubljen u vlastitom životnom neredu.

....

Laganog koraka, savršenog lica, gotovo kao da lebdi kroz grad,

sa najljepšim osmijehom na usnama,

proganjana mišlju koje cipele kupiti sad.

Iz bistrih očiju izvire sva sreća ovog svijeta,

skupljena u tom savršenom tijelu.

Nježnim rukama miče kosu svilenu i plavu,

osjeća da svi za njom okreću glavu.

Prolaze jedan kraj drugoga,

svatko u problemima svojim....

on razmišlja kako da još jedan dan preživi,

ona dal joj bolje stoji kaputić plavi ili sivi.

....pronađite nešto najmanje u današnjem danu i budite zahvalni za to, a onda tu zahvalnost proširite na sve u vama i oko vas što vas čini sretnima i daje smisao vašem životu.

Pozdravlja vas Gymka!

Objavljeno 24.03.2012.