Uuuu...stvarno me dugo nije bilo :)

Ne, nisam se zapustila, nisam poslala sve kvragu i opremila se vrećicama čipsa i produbila rupu u naslonjaču..nothing like that.. samo mi zadnje vrijeme inspiracija za pisanje šteka. A ja sam osoba za sve ili ništa, nema sredine. Nekad  je to loše, nekad je to dobro ali zaista mi treba neka dublja sila da mi, u ovom konkretnom slučaju. postavi ruke na tipkovnicu i  posloži riječi pravim redom. Pa eto je, blažene moje sile i to baš pred ručak koji će morati malo pričekati ovaj put :)

Čitam malo svoje stare postove, pogotovo o motivaciji i pitam se koliko je vas zagrizlo za to, koliko je vas pročitajući tih par stotina redaka zaista odlučilo promijeniti nešto u svom životu. Ne samo u treningu, ne samo u prehrani nego u životu općenito. Imaju li sve te riječi ikakvog smisla uopće, čuje li ih netko, osjeti li ih itko? Ima li smisla utrošiti sat dva na pisanje takvih redaka optimistično zamišljajući kako dotiču nečiji život i bude njegove usnule mogućnosti? Mogu li ja to vrijeme utrošiti na nešto korisnije za sebe, što će mene pomaknuti korak dalje umjesto da ga trošim na piskraranje koje netko pročita u par minuta i zaboravi nakon još manje vremena? Ima li sve to smisla?


Ima. Čak i ako me sada ne čujete, možda jednog dana sve te stvari sjednu na pravo mjesto..kad budete spremni za to. I da pomognem jednom, napravila sam nešto. I to je za mene korak dalje i ne mogu ni zamisliti bolji način iskorištavanja svoga vremena.

Zašto ovo pišem? Zato što me mnogi znaju pitati kako mi se da sate provoditi na forumu govoreći uvijek jedne te iste stvari. Iskreno čak i meni pukne živac kad vidim da većina ne reagira, dođe i ode, ne shvati ozbiljno svoju promjenu...prepusti se starim navikama. Već pomalo mogu i procijeniti ko je zaista ozbiljan u svojim namjerama, a takvih je malo. Kako u online svijetu tako i u svijetu oko mene. Zašto je to tako, što nas to vraća nazad, što nam neda da se trgnemo i promijenimo smjer kretanja? Gdje se taj silan optimizam na početku izgubi? I koliko ja kao pojedinac mogu pomoći svojim savjetima i podrškom?

Bojim se..malo. Dok svatko ne sjedne sam sa sobom i upozna sebe, svoje želje i motive, svoju idealni smjer u životu (ili bar onaj blizak idealnom) ja ne mogu ništa. Ja sam samo glas u daljini, jeka koja se prigušeno čuje ali ne dotiče. Mogu lupat po tipkovnici, mogu pisat romane, mogu slati bezbroj smajlića koji grle i ljube, drže tabelicu sa nekim riječima podrške, mogu se derati svima oko sebe što bi trebali raditi ali uzalud. Dok moje riječi ne naiđu na plodno tlo..uzalud.

Susretala sam se s tim puno puta, ove godine pogotovo. Toliko da mi dođe da zašutim, valjda zauvijek. Ne samo u vezi ovih naših tema, nego u vezi svakodnevnog života. Valjda je to moja zemaljska misija - pomoći drugima da osvijeste neke stvari pa makar me to ubilo..psihički. Jer mi je teško gledati kako neki ljudi fulavaju svoj život iz čistog razloga što ne žele vidjeti ono što moraju vidjeti.

Ili je to svačiji izbor. Smijem li se ja onda miješati u to? Kaže se da ne. Svatko bira sam put kojim ide. A mene boli kad vidim da ga očekuje brdo provalija na tom putu i pokušavam ukazati na to, a on mi drži slušalice u ušima i crni veo na očima.


Sigurno su mnogi od vas "forumaša", registriranih i još neregistriranih jedni od takvih koji lutaju slijepi i gluhi. I sigurno imate nekoga ko vas pokušava probuditi. Molim vas, dajte mu priliku. Bar na kratko skinite te slušalice i maknite taj smrdljivi veo, poslušajte ga. A onda kad ga poslušate sjednite negdje u miru, sami sa sobom i razmislite je li u pravu. To ćete i sami znati. Ako shvatite da je - spremite plan promjene. To radite za sebe, da vama bude bolje...što i želite zar ne? Bila promjena mala i velika, ako osjetite da će vas odvesti na pravi put - slijedite je, hrabro.


Ja sam svoju promjenu provela do kraja. Bolila je, odbacila me na sasvim drugu liniju mog života, na sasvim drugi put - ali na pravi put, to osjetim. Trebalo je hrabrosti, trebalo je volje, trebalo je snage. Trebalo je i štošta izgubiti putem. Al ono što sam dobila, neusporedivo je snažnije od onog što sam izgubila. Prošla je godina posebna po tome što sam shvatila koliko sam sposobna mijenjati svoj svijet, samo slušajući neki unutarnji glas. Jedno je davati savjete pokupljene iz mnoštva knjiga, drugo je te savjete doživjeti vlastitim iskustvom. 


Mogla bi o ovome pisati danima ali niti ovdje ima toliko mjesta, niti ja imam toliko vremena, niti vi imate toliko volje za čitati :) Šta sam htjela reći na kraju svega...da, htjela sam reći da uživam u svojoj misiji ma koliko god nekad bila naporna. Pukne mi živac al se opet vratim..i ponavljam isto. Nitko me ne čuje al ja se i dalje derem. Nitko me ne vidi al ja i dalje mašem. Nitko me ne shvaća ozbiljno al ja se i dalje trudim. Zašto? Jer želim da shvatite da je apsolutno sve moguće ako se iskreno pozabavite sa samima sobom. Zapravo, ne mogu to ni nazvati trudom, nego nekakvom prirodnom prisilom. Moram ispuniti svoju misiju, ne? Ali ipak...please..olakšajte mi posao i ...spoznajte sebe ;)


P.S. Bez brige, papica je još uvijek BB approved, trening je 4x tjedno, trbušni vidljivi, ručice mrvicu jače (al grrr nedovoljno),  vizija vlastitog gyma u podsvijesti...ništa se bitno promijenilo nije ;)


Pozdrav!

Objavljeno 05.05.2011.