Prije nego što sam sjela za tipkovnicu izležavala sam se po krevetu misleći: „Ok, trebala bi napisati jedan blog, nisam dugo.“ Tu misao brzo je zamaglila ona: „Ufff neda mi se….rađe bih gledala u zid prazne glave. A i dovraga, o čemu uopće pisati? Imam li vremena i inspiracije razvezati se satima? Bolit će me oči, i glava, i umorit ću se još i više, a tako mi nedostaje odmora…..moram li baš danas? Mogu i sutra…ili preksutra…ma kome se uopće da čitati, tratim vrijeme bezveze umjesto da odmorim….ostat ću ležat. Ima vremena, danas nije dan.“

„Danas nije dan? E nećeš! Dosta tog vrtenja i analiziranja, digni se i kreni! Ne znaš o čemu ćeš pisati, mjeriš potrebnu dužinu teksta u kilometrima? Opusti se, nekad samo par riječi govori više od cijelog romana“ dreknulo je ono nešto što neki zovu anđelom na ramenu ili gdje već, a ja onim dijelom mene koji teži rastu. Nisam mu dala ime, ali bitno da se trudim čuti njegov glas.... mada priznajem da se nekad i ja pravim gluha.

No, digla sam se. Bez razmišljanja. Hop na noge, sa laganom naznakom ideje za pisanje proizašlom iz navedenog dijaloga moje dvije vječno suprotstavljene strane. Samo sam se digla, sjela za tipkovnicu i počela pisati. Riječi su došle same od sebe. Opet, kao i svaki put do sada kad sam tako napravila. I znam, sigurna sam 100%, da ću se kad završim ovaj tekst osjećati fenomenalno. Kao što se uvijek osjećam kad odradim nešto za što sam mislila da nemam snage ni volje. Dobro je misliti, ali nekad treba ugasiti te misli i djelovati. Samo krenuti, iskočiti iz te lijenosti koja nas ostavlja tapkati na mjestu. Svaki razvoj traži neku promjenu, svaka dobra stvar zahtijeva trud. Sklonost entropiji je naša stalno prisutna gnjavaža, status quo je ono što nas čini sigurnima, horizontala je često puno udobnija od vertikale…..ali znamo svi, intuitivno osjećamo… da nas sve to nikamo ne vodi.

A željeli bismo doći nekamo! Da budemo sretniji, zadovoljniji samima sobom, sigurniji u sami sebe, spremni na pokazivanje sebe u punom svijetlu. Da budemo sposobni samima sebi biti najbolji prijatelj. E pa sve to neće doći samo od sebe. Moramo se otvoriti tim mogućnostima, moramo raditi, moramo biti spremni pregaziti svoje stare rutine – moramo biti spremni ubiti ono lijeno zanovijetalo u sebi. Inače će život i dalje, možda i do kraja, teči u poznatom smjeru…..a mi ćemo se i dalje žaliti na nametnute nam ceste, iako samo mi biramo raskršća koja su nas na njih dovela.

Onda? I dalje razmišljate imate li volje i vremena za trening ili planiranje obroka? I dalje mislite da mora sve biti ili savršeno i komplicirano ili nikako? Da sam i ja ostala u takvim razmišljanjima vi sad ne biste čitali ovaj blog. A ja se ne bih osjećala ovako dobro pišući zadnje riječi. Dobro je ponekad odmoriti, ali još je bolje dati šamar onom vragu koji nas vuče prema nazad i reći:“Stari, na krivog si se namjerio“. 

;)

Move!

I pozdrav svima do sljedećeg bloga, sljedeća ideja je u razvoju ;)

Objavljeno 23.05.2015.