Pogledaj najpopularnije kardio sprave za vježbanje

Sretna i s malo, zadovoljna tek na cilju

Od prilično fizički neaktivne osobe sam se prije dvije godine počela sve više aktivirati i oblikovati u aktivnu.

U početku sam na treninzima pomicala svoje granice tek toliko da ih pomičem, ali da mi ne bude prenaporno i uživala sam u svakom treningu, te se naravno osjećala zadovoljnom nakon njega. Što zbog odrađenog, što zbog endorfina... ali zadovoljnom. Trenirala bi kad bi ja to htjela i koliko dugo bi htjela, uglavnom 4 puta tjedno po 40-60 minuta.

Kako je vrijeme prolazilo sve sam više uživala u tome i voljela to. Čak i upale mišića, pogotovo njih.

Onda sam odjednom počela primjećivati fizičke promjene pa sam stavljala izazove pred sebe. Svaki put pokušavajući stići dalje, odraditi bolje. Postajala sam fizički sposobnija za stvari koje nikad prije nisam mogla. Postala sam svijesna da doista mogu sve i gotovo sve sam pokušala. Izgledala sam sve bolje i bolje, osjećala se bolje, bila sposobnija za više i samouvjerenija. 

Mislim da sam negdje putem postala ovisna o tim fizičkim promjenama, a kad je ta ovisnost postala prejaka, više nisam bila zadovoljna ni sobom ni treninzima. Nekako, samim time što sam shvatila da mogu još bolje nikako nisam bila dovoljno dobra (sebi), a zapravo tad još nisam znala što točno želim. 

Nije da nisam bila zadovoljna svojim izgledom ili odrađenim treningom, niti nečim trećim u tom pogledu. Jednostavo sam takva u svemu u životu. Ako sam svjesna da mogu više i bolje onda nije dovoljno dobro, a ako nije dovoljno dobro onda nisam zadovoljna. Tu je uvijek riječ isključivo o meni samoj, o onom što ja radim i kako radim, kako se ponašam. Sama sebi najveći kritičar, valjda bi se moglo tako reći. 

Iz tog maglovitog područja sam izišla kad sam shvatila da si moram postviti neki cilj u treningu, iz prostog razloga da ne stagniram, da nastavim ići. Kad tad bi udarila zid (možda), ali još nije bilo vrijeme za to. I kad dosegnem jedan cilj, odmah postavim novi. 

A onda je došlo ljeto i ostala sam bez teretane, pa sam opet u onom početničkom stadiju kad mi je neka banalna dnevna aktivnost za koju isključivo izdvajam vrijeme (odem trčati, voziti bicikl, skombiniram si sama neki bodyweight program)  izvor velikog zadovoljstva i sreće iako nije toliki izazov, niti me pretjerano mjenja izvana. Ali i dalje djeluje iznutra.

Trening nije samo za tijelo, kod mene je i za um. Nešto što volim, želim i trebam da bi mi oboje funkcionirali. 

 

Objavljeno 29.07.2014.

Brza ocjena - kakav vam je sadržaj?
Podijeli s prijateljima!

Ostali postovi

Postoji3komentara na ovu temu

Komentiraj ovu temu

Samo registrirani korisnici mogu ostavljati komentare. Registracija je besplatna.
Registracija

Ostali postovi

Postoji3komentara na ovu temu

Komentiraj ovu temu

Samo registrirani korisnici mogu ostavljati komentare. Registracija je besplatna.
Registracija