Akcija: do 40% popusta na odabrane kardio sprave

Emocionalno prejedanje - naoko nebitan bitan problem :)

Vidim da puno blogate o raznim temama i vec danima razmisljam da i ja nesto napisem o problemu koji me mucio cijeli zivot, i kojem je konacno dosao kraj. On se mozda ne tice nuzno fitnessa kao takvog ali mislim da je usko vezan uz gotovo sve sto se ovdje radi, zapravo, za neke osobe mozda je i kljucan, barem koliko gledam i citam po forumu i slusam oko sebe.

Dakle, rijec je o prehrambenim poremecajima, konkretno emocionalnom prejedanju koje se precesto ponavlja i ozbiljno narusava ulozen rad i trud.

Za pocetak, da odagnam neke sumnje – povremeno se najesti malo vise, cesto kao rezultat pojacane gladi i potrebe tijela za vise hrane – nije emocionalno prejedanje. Tijelo ponekad ima neke prohtjeve, i sigurno je da ono samo zna najbolje sto mu i koliko treba.

Ono sto je vazno da takvo prejedanje nije cesto, nije paralizirajuce i ne utjece znacajno na ostatak zivota.

Emocionalno prejedanje o kojem ja zelim pisati, je drugacije, a sad cu rastumaciti i zasto:

  1. Ponavlja se relativno cesto, nekoliko puta tjedno
  2. Rijetko kada (gotovo nikada) mu ne prethodi fizicka glad
  3. Obicno se jede nezdrava hrana puna secera i nezdravih masti, jer pruza trenutacnu ugodu i olaksanje (kemija u mozgu i nauceni obrasci ju traze)
  4. Jedu se ogromne, gotovo nevjerojatne kolicine hrane u relativno kratkom roku.
  5. Javlja se osjecaj 'kao da to radi netko drugi', 'kao da to nisam ja'
  6. Cesto ga prate osjecaji krivnje, straha, malodusnosti, nisko misljenje o sebi (ne samo o svojoj debljini koja moze biti posljedica tog ponasanja vec i o ostalim osobinama koje imamo)
  7. Utjece na drustveni zivot, zbog srama prema sebi zatvaramo se u kucu, postoji strah od suocavanja s ljudima da ne vide koliko smo se udebljali, ili smo jednostavno skloni razviti nisko misljenje o sebi zbog toga sto si radimo
  8. Izmjenjuju se prejedacke epizode  s izgladnjivanjem ili bjesomucnim vjezbanjem, u zelji da 'ponistimo' pojedene  kalorije i sto brze izadjemo iz stanja u koje smo se doveli.
  9. Javlja se osjecaj nemoci, neuspjeha, nesposobnosti (kako i ne bi kada smo 100 puta pokusali smrsaviti i rijetko je uspijevalo), osoba sebe smatra lijenom, slabe volje, srami se sebe, usporedjuje se s drugima koji su 'jaci karakteri' sto negativno utjece na samopouzdanje
  10. Osoba se poistovjecuje iskljucivo sa svojom tezinom, previse se fokusira na istu i stavlja znak jednakosti izmedju sebe i toga koliko tezi i uspjeva li ili ne biti na dijeti. Komentari okoline (kojih uvijek ima) samo pogorsavaju situaciju.

Isto tako, vazno je napomenuti jos nekoliko stvari, a to je da nisu sve debele osobe emocionalne izjelice, da to sto je netko vitak ne znaci da nema problem s navedenim, i da 'sit gladnom ne vjeruje', dakle, nazalost, osoba koja doista nije prosla kroz ovakav problem nikada nece moci razumjeti nekoga tkose s njime bori.

Dakle, 'prestani jesti i vjezbaj' – u ovom slucaju nije rjesenje, barem ne ako se istovremeno ne pristupi onom tezem dijelu – radu na psihi.

Naime, u borbi s ovim problemom doista je najvaznije, i to nije floskula, staviti kilograme, kalorije, vjezbanje i debljinu neko vrijeme na stranu, koliko god tesko bilo. To ne znaci da se treba i dalje prejedati i sjediti na kaucu (iako je cest slucaj da tezina tijekom psihickog rada na sebi vise puta skace i pada, sto nije neobicno), vec da treba nastojati skrenuti um sa hrane i debljine na druge stvari, najcesce ostale probleme koji se kriju iza toga te se hrabro s njima uhvatiti u kostac.

Emocionalni izjelica obicno misli da je to najveci problem koji ima (iako je istina sasvim drugacija), pa se godinama bori i pati, trci, trenira, isprobava dijete, s naravno, slabim uspjehom.

Tijekom toga mnogi uspiju i smrsaviti, cak i ostvariti sportske rezultate, no sve je to kratkog daha, jer cim ostanu sami u sobi, iako smrsavjeli, iako vec mjesecima paze sto jedu, iako su mozda bili treci u nekakvoj utrci – kad ostanu sami ponovno pribjegavaju starom obrascu prejedanja i srama prema sebi.

Znaci, postoji i dalje nesto sto takvu osobu tjera na takvo ponasanje i odredjenu vrstu autodestrukcije. Zato je bitno naglasiti da SAMO trening i dijeta tu ne pomazu kao takvi, sto mnogi treneri i ostale dobronamjerne osobe nece bas najbolje razumjeti i shvatiti.

Pisem ovo jer je vrlo vazno za sve osobe koje se s time bore, vazno je da shvate da one nisu manje vrijedne, da nisu lijene, da nisu slabe volje niti slabi karakteri, i da sto je najvaznije nema  nikakvog razloga da tako misle o sebi. Obicno se u njima upravo i krije jaka volja, i to samim time sto su toliko puta pokusavali ustati se nakon pada, sto nije nimalo jednostavno niti psihicki lako.

Sto je uzrok  tom poremecaju?

Meni je to zbilja tesko reci generalno. Iz osobnog iskustva, moguci su konflikti u vrlo ranom djetinjstvu, no postoji i mnogo osoba kojima neka zivotna trauma stvori 'okidac' pa im se javi taj problem unatoc cinjenici da su do tada godinama zivjeli i jeli uredno i umjereno. Za utjehu, obicno je potonje slucajeve lakse osvijestiti i rijesiti nego one koji traju od djetinjstva (meni je trebalo skoro godinu i pol strucne pomoci).

Dodajmo tome kombinaciju okolinskih faktora (navike roditelja, partnera, obitelji opcenito, nacin odgoja, navike hranjenja i 'proslavljanja srece i tuge hranom',  djelomicno genetika) i stvar moze eskalirati bez problema. No, kako ovo nije psiholoski forum, tu cu stati J

Kako god bilo, smatram da nema svrhe predugo analizirati i vracati se u proslost, dovoljno je pokusati osvjestiti problem (moja preporuka je uvijek terapeut ili strucnjak takve vrste, ali znam i ljude koji su vrlo uspjesno odradili to i sami) kakav god on bio (kod svakoga je drugaciji, ipak smo svi zasebne jedinke) i potom raditi na promjeni obrazaca ponasanja i pozitivnom stavu.  

Dijeta od 1000 kalorija i bjesomucan trening izmjenjen s epizodama neaktivnosti i prejedanja nece ovdje pomoci, ekstremi  nisu izlaz niti ce ikome pomoci da se osjeca bolje. No ono sto je bitnije je rad na samoprihvacanju i samopouzdanju, jer je vazan i zdrav temelj za daljnji uspjeh.

Pokusat cu stoga napisati nekoliko savjeta o radu na sebi osobama koje imaju ovaj problem, i koji su u protekle dvije godine meni jako pomogli:

  1. Koliko god ce zvucati neprihvatljivo, pokusajte na neko vrijeme ostaviti sve, dijetu, vjezbanje, vaganje, izgladnjivanje, ponasati se kao da isti ne postoje i fokusirajte se na ostale stvari u zivotu – odnos  s obitelji, prijateljima, partnerom (bili ti odnosi dobri ili problematicni), na posao (bilo da ga trazite, dajete otkaz, pokrecete novi, ili pokusavate briljirati na trenutnom), na stare ili nove hobije, ili jednostavno na stvari koje volite pa makar to bio sladoled u slasticarnici. Zasto ovo kazem? Zato sto je ovo vrlo koristan odmak od onoga sto ste mislili da je problem, i prvi korak ka osvjestavanju pravih problema. Mozda shvatite da imate lazne prijatelje, da bi trebali prorijediti kontakt s nekim u obitelji, ili pak da previse zanemarujete neke osobe? Mozda skuzite da radite krivi posao ili da se na trenutnom premalo zalazete a htjeli bi vise, mozda skuzite da se zelite baviti paraglidingom, bodybuildingom ili odseliti u inozemstvo ali ste prevelika kukavica za to, a toga do sada niste bili svjesni. Kada na neko vrijeme zanemarite ono sto mislite da je problem, tek tada se otvara prostor za suocavanje s onim sto vas doista muci.

 

  1. Ne plasite se procistiti krug ljudi s kojima se druzite, kao ni potraziti nove, a itekakav cete bonus dobiti ako hrabro i otvorenog srca date sebe onakvi kakvi jeste. Iako vjerojatno jako strahujete i bojite se da vas ljudi zapravo ne vole i ne cijene, istina se cesto pokaze puno drugacijom. Zapravo, mozda cete se iznenaditi kada shvatite koliko vas ljudi zapravo voli, stalo im je do vas, jedva cekaju da ih nazovete i da izadju s vama, tuzni su sto vas ne vide, dok vi doma sjedite i sramite se vlastitih kila koje ste nakupili, a oni ih nece ni primijetiti. Ili hoce, ali ih nece nimalo biti briga za njih, jer vas vole zbog mnogih drugih osobina. Dajte priliku i sebi i njima, jer ce vam takvi kontakti jako pomoci u prihvacanju vlastite vrijednosti, gledajuci sebe ocima ljudi koji vas vole shvatit cete da imate puno dobrih osobina i da niste samo izjelica s problemom tezine kojemu bi se svi trebali rugati.

 

  1. (ovo posebno vrijedi za cure) Nadjite dobre strane i istaknite ih. U redu, mozda ste debeli i imate jos neke 'mane', ali sigurno imate i brojne vrline. Imate lijepo lice? Gustu kosu? Lijepe oči? Lijepe zube? Grudi? Ten? Ističite dobre strane, njegujte se, budite ih svjesni, nemojte biti pretjerano skromni i posramljeni i misliti da vaše vrline nitko ne vidi jer ste se udebljali. Vi niste te kile koje ste nakupili, vi ste puno više od toga i vrlo je bitno to shvatiti i prihvatiti prije bilo kakve dijete i treninga. Vrlo je važno voljeti se i prihvaćati u svim oblicima i veličinama (ne mislim pod time da se treba debljati u beskraj, biti nezdrav i uvjeravati sebe da si takav savršen, već realno i objektivno sagledati sebe, biti svjestan sebe, paziti na sebe i ne se mrziti u periodima kad nisi u najboljem izdanju, jer je to život, a nitko, pa ni vi, ne možete niti trebate uvijek biti savršeni, dokle god imate svijest o tome što činite)

 

  1. Dok radite na samopuzdanju i samoprihvacanju, nemojte sjediti skrstenih ruku. Nabavite dobru literaturu, pronadjite dobre siteove, citajte, informirajte se. Naucit cete puno, naucit cete da hrana nije samo sredstvo stisavanja emocionalne bure, niti fino slatko zadovoljstvo u ustima. Shvatit cete da svaka vrsta hrane ima svoju funkciju, a primarna je da vam da potrebnu energiju, umjesto da bude nesto sto cete zloupotrebljavati. Bonus je da odredjena vrsta hrane povecava depresivne epizode (slatkisi i rafinirana ulja) pa mozda shvatite da bi mogli pokusati jesti ju manje ali ovoga puta ne da bi smrsavili vec da bi se osjecali bolje i bili manje depresivni. Usto, mozda shvatite i da duge setnje i boravak u prirodi povecavaju dobre hormone, pa vam brza setnja malo pomalo postane psihicka terapija i nesto bez cega ne mozete, umjesto da za njom posezete samo da bi istrosili kalorije. Osobno, kretala sam se umjereno svo vrijeme vlastite terapije kad god sam mogla, nisam nikada preskakala prilike za planinarenje ili setnje, pa cak i kad nisam pazila na kalorijski unos  niti na kvalitetu hrane jer sam shvatila da mi jednostavno cini dobro. To je sve zajedno temelj za dobre navike i kad jednom krenete bit ce vam puno lakse nego da se na sve morate privikavati odjednom .

 

  1. I vrlo vazno: nemojte upasti u zamku i postati uvjereni da ce vam terapija ili rad na sebi sami po sebi biti dovoljni da se dokopate odlicnog tijela i savrsenih prehrambenih navika. Postoje osobe koje misle da je dovoljno 'ponavljati pozitivne misli' ili ici na 'autogene treninge' pa ce se stvari posloziti same od sebe. Kad bi barem bilo tako jednostavno! Kao i u svemu, tako i ovdje – bez rada i discipline nema nicega. Kako bez psihickih promjena vjerojatno necete izdrzati rezim, vrijedi i obrnuto – bez pravog rezima i promjene navika nece doci do promjena. Ako ste ustrajni prije ili kasnije doci cete do tocke kada cete shvatiti da je vasa tezina i prehrana zapravo 90% stvar discipline i svakodnevnih navika, da nema zapravo previse veze ni s vasim karakterom, ni s licnoscu, ni s onim sto zapravo vi jeste (a cijelo ste se vrijeme uvjeravali da je tako). I kad pojacate psihicki rad na sebi moglo bi se dogoditi da ce sve kile koje ste nakupili ranije i dalje biti tu, znaci, potreban je rezim i promjena zivotnog stila kako bi mogli krenuti novi i osvjezeni dalje.  A za to nema boljeg trenutka nego u momentu kad ste osvjestili tko ste i sto ste, da ste sposobno, vrijedno i karakterno ljudsko bice, jednako sposobno kao i onaj kome se najvise divite, i da zapravo vrlo malo toga stoji izmedju vas i promjene.

Malo sam bila podugacka, ali jednostavno sam imala potrebu ovo napisati i nadam se da bi nekome moglo biti od pomoci.

Psiha je cesto zanemaren aspekt fit zivota, sve se vrti oko brojki, ponavljanja, kolicina, osobno bih voljela malo vise tekstova citati koji se ticu psihe i rada na sebi u tom smislu, tim vise sto je meni osobno upravo to bilo kljucno i svjesna sam da nikada ne bi bila pozitivna kao sada da se sa svojim dubokim problemima nisam uhvatila u kostac. A kad ih jednom zgrabis, odjednom i 'dijeta' postaje jednostavna, hrana prijatelj, a kretanje uzitak a ne sredstvo samokaznjavanja.

Rekla bih, borite se ljudi, ali mi nekako vise tu pristaje – volite se ljudi J

Pozdrav.

 

 

Objavljeno 01.09.2014.

Brza ocjena - kakav vam je sadržaj?
Podijeli s prijateljima!

Ostali postovi

Postoji11komentara na ovu temu

Komentiraj ovu temu

Samo registrirani korisnici mogu ostavljati komentare. Registracija je besplatna.
Registracija

Ostali postovi

Postoji11komentara na ovu temu

Komentiraj ovu temu

Samo registrirani korisnici mogu ostavljati komentare. Registracija je besplatna.
Registracija