Evo nešto friško i od mene... :)

U ovom blog postu... htio bih malo opisati period od 90 dana koji sam prošao da dođem do onoga što sam si zacrtao!

Prvenstveno, kroz mjesece čak i par godina života... 0-24 sata koji sam posvetio ovome načinu života...koji me je u jednu ruku i odgojio , naparavio nešto posebno od mene..jednu novu osobu!

Kada se sjetim prije par godina koliko sam puta odustajao od svega što sam si zacrtao,nikada ne bih mogao reći i zamisliti da ću se pronaći u najtežem sportu ili kako god bih vi to nazvali, dio života koji je pun pogodak definitino za mene.... stvorio sam nekoga tko grize tko se kida...kada je i najteže...tu sam i ne odustajem...

Većini možda nije jasno,puno njih smatra da je ovo glupo...ali ipak ti pruže ruku i kažu bravo kada nešto postigneš....Naravno gode ti takvi komplimenti kao svima...ali i dalje polaze od toga da je ovo čista glupost...

Ja se ne bih složio sa time..možda kao trendom nekim u što se to pretvorilo , nekakvo šetkanje po plažici,naslikavanja... te pitanja zašto ti Mett ne bih ... NE! Jednostavno NE!

Jednostavno ovo smatram nečime puno većim...puno težim...nego da živim za nečije oči! Razlog zašto ovo pišem je vrlo jednostavno...želim pokazati koliko ovaj životni stil će promjeniti ono što ste bili,u ono što ćete postati sa vremenom... pri tome ne mislim samo na napuhanu vreću punu mišića sa niskim postom masnoće.

Kao što mi ni ova definicija/dijeta nije za poziranje...nego borba protiv fotelje i ugode koja pruža da odustanemo od svega jer je tako lakše..i naravno to je istina... uvijek posoji nekakav razlog zbog kojeg ćemo odustati..i prebacivanje krivice bez da se osvrnemo i shvatimo da smo mi jedini koji upravljamo našim životom..i svaki poraz i svako odustajanje nije nitko kriv...nego smo to samo mi.

Kada sam odlučio odraditi nešto najteže do sada što sam ikada radio, odabrao sam definitivno ovo...nisam razmišljao o izgledu čak me i zaboli što sam izgubio 10 kila "teško stečene mišiće" Totalno me nije briga...mada nije ni ovo loše...biti sitniji ali po špagi...i dokaz koliko treba duggooo vremena da se izgradi nešto što si si zacrtao...

Radi se o danima koji su na početku naravno bili lagani ..izgledali lagani...ali kada sam sada u ovoj fazi...vidim koliko je ovo bilo psihički teško... trenutno sjedim u mraku... i još čekam da unesem zadnjih 5g soli i popijem litru vode prije nego zaklopim oči...

Najzanimljivije je to...što kada je teško..kada postane teško...shvatiš da svaki cilj koji je zacrtan čeka te jako puno prepreka... i da uspio sam preći svaku...lomio sam se...želja da odustanem je bila velika...rekao sam sebi... "ma sljedeće godine" ali ne...nisam htio dati tom glasu da me skroji... odlučio sam ići do kraja.... pogotovo jučer..danas....

Jedni vrlo teški dani...koji te doslovno izluđuju...i preispitivaju te koja je svrha toga? Osjećam se nekada kao Šizo...jer razgovaram i svađam se sam sa sobom...ali i to mi je čak pomoglo heheh da prođem ovo... Ekstremitet!

I nakon određenog perioda shvatiš...da si uspio nešto postići..što jako puno ljudi ne može zapravo...zato jer je lakše odustati nego se kidati za rezultate! I jedva čekaju odmor ili da izbjegnu nešto...umjesto da odmor zasluže... toliko promatram ljude koji jednostavno vole zaobilaziti pobjeći...od bilo čega ...kada im se stvori prepreka...kada je teško... bježe glavom bez obzira...

Ovaj životni stil promjenio je moj mentalni sklop..stvorio je ne poderivi čelik u meni...mašinu koja grebe kada je najteže i bori se da ne odustane..i to je jedan predivan osjećaj kada shvatiš koliki si postao borac od jedne kmice koja nije mogla dići dalje ruku od miša i računala...

Kada bih trebalo zatvoriti usta kada sam ih previše otvarao,jednostavno bi me svaka namjera sprječila da to učinim..i posustajao sam u tome..ali nisam ništa drugo stvorio osim jednog plačljivka koji nije bio sposoban da ništa uradi u svome životu...moje police uspjeha su bile prazne...i negdje u virtualnom svijetu izmišljene...

Sada kada pogledam ovu situaciju..kada sagledam današni dan..od kada doslovno pišaš i ka*aš vodu... kada te čeka 2 sata visoko intezivnog treninga...a sami početak njega te već ubija..i treseš se pred utezima...strah te je započeti...toliki osjećaj slabosti..ali ipak ono unutri što sam stvorio sa vremenom nije mi dalo da pokidam to sve... nakon treninga dana sam doslovno se složio u krevet i zapitkivao se..."zašto Dominik...zašto ovo radiš...ne moraš...sjedni uživaj..izađi..idi pij kave..dimi cigare..opusti se..." Ali sam sebi sam morao lupati šamar da kažem sebi "prestani plakat i stisni zube...

Možda je nekome ovo smješno... ali volio bih da bilo tko tko se smije...shvati koliko je lagano odustati u životu i postići ništa...i spremiti se jednom na vječni počinak bez da je iskoristio svoje talente..bez da je pokušao prelaziti ljudske granice...I ostati samo prazan i siv...i jednak ostalima prilagodljiv..jer je strah mu bilo čega poduzeti da nešto napravi od sebe...

Ja tako smataram ovaj način života..pomjeranje svojih vlastitih granica...jačanje sebe...bez vozikanja i poziranja..to nije moj stil... Nego učiniti se jačim...boljim...svakoga dana...i zaslužiti uživanje i odmor... jer on zato služi....

Eto malo kratko od mene da se ispucam :) LP Mett

Objavljeno 26.08.2015.