Nakon ulaska u EU u srpnju prošle godine, za našu su zemlju počela vrijediti nova pravila što se tiče uzgoja i prodaje hrane GMO podrijetla. Već dovoljno zbunjeni kontroverzama oko gmo hrane, mnogi su se građani uplašili rušenja granica i uvoza proizvoda kojima se i ranije nekoliko puta posumnjalo u sastav i podrijetlo. Dok se neki znanstvenici kunu u dobrobit genetskog inžinjeringa, seljaci i „mali ljudi“ još uvijek su prilično skeptični prema genetski modificiranoj hrani, čija kratica još uvijek, opravdano ili ne, na sam spomen izaziva jezu. Ipak, koliko zapravo znamo što jedemo?

Hrvatska od 2007. godine kontrolira hranu koja ulazi u zemlju; kako onu uvezenu iz EU, tako i onu sa drugih kontinenata, kao što su Azija ili Amerika, no kontrole se provode do granice od 0,9% ispod koje se ne treba deklarirati gmo u određenom proizvodu. Navedena granica postoji kako bi se proizvođači zaštitili od eventualnih tehnoloških kontaminacija prilikom proizvodnje ili transporta hrane. Nadalje, ima još hrane koja uopće ne podliježe označavanju, a riječ je o prerađenoj hrani kao što su npr. mesni proizvodi dobiveni od uvezene stoke koja se hranila genetski modificiranom hranom, iz primjerice, zemalja Južne Amerike.

Što se tiče uzgoja GMO vrsta, Hrvatska je još uvijek slobodna; odnosno, na cijelom teritoriju, u svakoj županiji, zabranjen je njegov uzgoj. U ostalim zemljama EU, situacija je malo drugačija. Dok se Belgija i Luxembourg oštro protive, strahujući kako će dozvola uzgoja na europskoj razini uzrokovati prekogranično širenje GM sjemena, u Španjolskoj, Portugalu, Rumunjskoj, Češkoj i Slovačkoj već se uzgaja GM kukuruz MON810. Na nedavnom sastanku europskih ministra zaštite okoliša održanom u Luxembourgu, postignut je kompromis koji bi trebao zaštititi zemlje koje ne žele GM uzgoj.

Državama članicama EU ostavlja se mogućnost izbora žele li ili ne na svojem teritoriju uzgajati genetski modificiranu hranu – prvenstveno žitarice poput kukuruza, soje i pšenice koji služe u kemijskoj industriji, ali i za prehranu stoke. Unatoč tome, sve države članice moraju dozvoliti transport odobrenih kultura preko svojeg teritorija. Iako se za sada uzgaja samo spomenuti kukuruz MON810, dozvolu za uzgoj su dobile četiri kulture, a na istu čeka još šest GM kultura. Pred četiri godine uzgajao se i GM krompir, koji je kasnije povučen iz proizvodnje jer se nije dobro prodavao.

I dok je Amerika i dio Azije objeručke prihvatio GMO, Europa je na mnogobrojnim prosvjedima odlučno rekla – ne. Zagovornici GM hrane, prije svega znanstvenici koji se njime bave, tvrde kako nema mjesta panici i kako se pretjeruje sa strahom zbog posljedica od njegovog korištenja. Smatraju kako je još pred desetak godina podignuta propaganda zastrašivanja koja je ljude „gađala“ rajčicama s genom muhe, paprikama sa genima ribe i kukuruzom koji će potrovati pčele i uzrokovati rak.

Špekulira se i kako se domaći proizvođači sjemena i hrane pokušavaju time zaštititi o onih prekooceanskih iz Amerike jer bi svojim cijenama opasno ugrozili konkurenciju, ali i po njima „tzv.“ ekološke proizvođače, koji unatoč tom pridjevu nemaju mnogo od ekološkog jer većina koristi iskušane metode uzgoja i sjeme koje se stoljećima unazad udomaćilo, ali i brojne „dozvoljene“ kemikalije poput herbicida, koji koriste Bt toksin. Jedan od poznatijih proizvođača sjemena proizvodi Bt toksin tako što ugrađuje gen bakterije Bacillus thuringiensis u sjeme kukuruza kako bi napravilo rezistenciju sorte. Skeptici se boje kako je otrov za insekte, otrov i za čovjeka, međutim znanstvenici objašnjavaju kako se kod kukaca on veže u organizmu, a kod čovjeka razgrađuje i kako stoga nema razloga za zabrinutost.

Iako su mnoge studije dokazale toksičnost GM organizama, znanstvenici zagovarači tvrde kako one nisu precizno objašnjene široj populaciji. Kao primjer navode istraživanje koje je pogrešno provedeno jer su korišteni sojevi miševa koji su inače skloni tumorima pa se ne zna je li ih uzrokovao GMO ili genetika. Smatraju da su se trebali koristiti miševi koji nemaju povećanu sklonost obolijevanja od tumora i da se takvi zapravo koriste za istraživanje tumora, a ne njihovih uzročnika.

I dok čekamo da prođu desetljeća kako bi na vlastitoj koži vidjeli tko je bio u pravu, možemo samo čitati deklaracije na policama trgovina i izbjegavati proizvode koji sadrže veće količine GMO ukoliko ih ne želimo jesti. Bar u većim količinama od 0,9%.

Koje je vaše stajalište vezano za GMO hranu?

Objavljeno 30.06.2014.